S obzirom da sam ja jedna mama onda je red da tu i tamo pokažem to svoje mamlje lice. Nisam od onih koje po cijele dane sricu i naricu o svojim divnim nasljednicima, jer su moji predivni u toj mjeri da kad bi pocela o njima onda bi se sve svelo na jednu melodramaticnu sapunicu koju izbjegavam ako je ikako moguce, ali….uvijek ostaje mjesta da se naljutim, pošizim i krenem krojiti pravdu ako me zasmeta što drugi roditelji cine ondnosno ne cine sa svojom djecom.
Prije gotovo mjesec dana bila sam u željezariji. Kupovala sam neke žice za jednu od mojih fiks ideja. Zapravo, ako cemo iskreno nisam niti ušla još u ducan kad se vec poceo dogadati incident širih razmjera.
Ispred mene je hodala srednjovjecna ženica i pred sobom gurala dvostruka kolica, jedna od onih u kojima blizanci sjede jedan pred drugim, kao u autobusu. Putanja kojom se kretala dala je naslutiti da je krenula u isti ducan u koji sam i ja htjela. Baš imam potrebu naglasiti mjesto gdje se to zbivalo pa ako kojim slucajem ovaj tekst dode do mame koja je povjerila svoje najdragocijenije na brigu toj, toj osobi, bilo bi mi drago da zna s kim ima posla, stoga…ducan je na uglu Nehajske i Ozaljske, dakle “misto radnje”- željezarija.
Vec sam razmišljala kako cu preteci gospodu da joj ljubazno, onako kako samo ja znam, otvorim vrata kako bi mogla ugurati kolica, medutim, gospoda je zaokrenula ta bež kolica u kojima su sjedili otprilike jednogodišnji blizanci, mislim da su bili curica i decko i parkirala ih tik do vrata tako da je uz silan trud iz ducana poslije bilo moguce vidjeti tek rucku i dio pokrova zadnjeg sjedala. Zastala sam u cudu dok je ta ista gospoda samo nošalantno ušetala u ducan. Trenutak sam razmišljala što da napravim.
Znam da nisam normalna, ali u takvim situacijama ja obicno šutim i postavim se kao da sam ja dobila zadatak. Da, zaštnik male djece, bolesnih i blesavih. Ta sam.
Uglavnom, ušla sam i ja ali se dalje od vrata nisam mogla niti pomaknuti. Gledala sam u tu djecu kao da u svoje gledam i par puta mi je bilo na vrh jezika da se zaderem toj babetini da izade van iz ducana, dok je ona bezbrižno birala cijevi za tuš, ali sam i dalje u svojoj maniri šutila. Zaokrenula je cak i iza ugla, dublje u ducan i vjerujte mi da niti jednom nije niti pogledala na njih dok je bila unutra. Zato sam ja, tuka, stajala i pazila. Vani su prolazili ljudi, zaustavljali se, gledali ih i osvrtali se u potrazi za glupanom koji ih je ostavio. Ne moram niti naglasiti da je svatko tko me pogledao i vidio da zurim vani u njih pomislio da sam ja ta zla roditeljica.
Mislim, briga me, ali tako nešto napraviti u današnje vrijeme je ravno kaznenom cinu.
Dvoje male djece ostaviti na ulici. Ma makar se radilo o minuti, a nije jer je to bilo sigurno više od deset minuta.
Stalno sebi govorim: necu se mješati, nisu to moja djeca, nisam ja supermen da spašavam svijet, ali valjda je u meni prejak taj osjecaj za nekom višom pravdom.
Uglavnom pazila sam na njih sve dok ona nije krenula iz ducana i gledala sam u nju kao da mi je pobila pola rodbine, ali vidjelo joj se na licu da je tupa i blesava i da nema pojma zašto je tako gledam. Žena dakle niti pojma nema da je nešto krivo napravila.
Po obicaju nisam ništa rekla, ali sam ostala mrziti samu sebe što cesto tako preuzmem tude brige.
No, da je to jedinstven slucaj možda mu ne bi pridavala toliki znacaj, ali ono što vidam gotovo svakodnevno je prestrašno.
Pred Konzumom u Sopotu sjedi samo dijete u autu. Godina oko 4. Gledam u njega i ne mogu vjerovati. Zatvoreni prozori, on gleda u mene sa svojim velikim zacudenim ocima.
Odmah razmišljam o njegovim kretenoidnim roditeljima kojima on vjerovatno smeta u šopingu. Dakle, cak i smišljam price. Ne mora biti da su to roditelji, možda je samo jedan od roditelja, a cesto sam vidjela da je to zapravo otac. Rijetko koja mama bi tako nešto napravila, a možda se i varam jer sudim mame po sebi, a ja nisam mjerilo ovoga svijeta.
Nasuprot ovome nitko od doticnih sigurno ne bi na cesti pred ducanom ostavio mobitel, a ne bi ga ostavio cak niti na sjedišu zakljucanoga auta.
Žalosno je to – žalosno.
Ma da moram nositi oboje svoje djece, sad zajedno imaju preko 75 kg žive vage, ja bi ih radije nosila nego ih ostavila same negdje.
Ne mogu ja to. Previše su mi dragocijeni i previše ih volim da bi ih prepustila slucaju.
Možda i ja previše brinem, ali mirnija sam tako.
I na kraju, jako bih voljela da ovo procitaona mama ciji bi mogli biti oni blizanci sa pocetka price…možda ce joj to našto znaciti. Da su moja djeca u pitanju ja bi htjela znati.