Jedinica ukusa je….
Vec sam pisala o ljepoti, ukusu i poprilicnom broju takvih stvari pa prijeti da se ponovim u nekima, ali sigurna sam da još nisam nikad komentirala emisiju “Vecera za pet”.
Moram priznati da je to jedna od rijetkih koja u mnoštvu zamjena žena i ostalih budalaština ima nekakovu smisao, ali je opet, kako i prilici ovijem prostorima ispala za ne povjerovati.
Na žalost ili na srecu uvijek se nekako poklopi da sam u to vrijeme doma pa se zna desiti da je pogledam jednom do dva puta na tjedan, ovisno o tome da li je upaljen televizor, s obzirom da ja nisam jedna od onih što ga pali. Meni može proci od ponedjeljka do ponedjeljka da ga ne upalim jer pratim samo jednu seriju ponedjeljkom navecer, a za ostalo me ne dira živa sila.
Dakle, onda kad se potrefi da sam zaista u pravo vrijeme na pravome mjestu bacim oko iz ciste znatiželje na tu emisiju, pa su se i jucer, igrom slucaja, posložile kockice. Taman sam upala u sobu kad je zapocela.
Kao i uvijek i ja održim uvodnu rijec koja glasi: ‘ajde da vidimo, na koji ce nacin današnji natjecatelj spremiti piletinu ili puretinu u bijelom umaku. Ovaj obrazac sam zapazila prije par mjeseci.
Da mi je netko pricao da je vrhunac gastronomskog doživljaja u Hrvata piletina u vrhnju ne bi mu vjerovala. Senf, gorgonzola, kiselo vrhnje, parmezan, brašno, vino, prošek, pršut i nekoliko biljcica, uz nezaobilazno vrhnje za kuhanje je sve što se proteže kroz sve emisije okupane bijelim umakom. Meni dovoljno da se pocnem križati rukama i nogama. Ajde da je jednom u mjesec dana, to bi covjek podnio, ali svaki put kad gledam, gledam jedno te isto jelo. Inovativno do bola.
A palacinke….to je dakako druga prica. Opet ista druga prica. One se jednako ponavljaju kao pokvarena ploca. Hoceš sa sladoledom, cokoladom, medom, orasima, cimetom i to je to.
Nikako mi nije jasno da ne postoji neki pravilnik koji zbog raznovrsnosti i na kraju zanimljivosti i privlacenja gledatelja ne bi zabranjivao ponavljanje uvijek jednih te istih jela. To je prva stvar koju bih ja odredila, ali tko mene pita jel’?
Mene to zabavlja i ovako, ali sad necemo cjepidlaciti oko motiva.
Druga stvar koju nikako ne mogu prožvakati jesu ocjene. Smijeh me uhvati vec na pocetku kad strogi ocjenjivacki sud prilikom strucnog pregledavanja popisa namirnica ustanovi da su na popisu jedna, dvije ili tri namirnice koje oni “ne vole”. Ovdje bi bilo idealno ubaciti “HELOU”. Posljedica nevoljenja namirnice je “naravno” niža ocjena.
Tako je, primjer, prije nekoliko tjedana ocjena gospodi koja se zaista potrudila (nije kuhala piletinu u bijelom umaku) bila niža za cijeli broj jer je kao prilog imala špinat koji doticni nije mogao podnijeti, jadan. Pa mater mu milu, što rade ti ljudi tamo. Kompetentni su u tom slucaju ocijeniti hranu kao i ja najnovije modele plužnih rala.
Da se mene pita, a ne pita, još jedna stvar koja bi bila kljucana za sudjelovanje u emisiji je voljenje svih namirnica.
U tom slucaju emisija bi propala jer na jednom mjestu skupiti toliko ljudi koji zadovoljavaju ove dvije tocke je ravno nemogucoj misiji.
Rezime cijele ove price je daleko dosežniji od tek obicne emisije sa tv ekrana. Postavlja se pitanje koliko je zaista moguce da jedan ili pet ljudi mogu dati pravedan sud, ocijeniti nešto što je lijepo, ukusno, drago ili bilo što što obuhvaca zadovoljenje bilo kojeg osjetila. Jer lako je ocijeniti jakost struje, jer za to postoji ampermetar i on je ocitava bez obzira na to da li volimo struju ili ne. Ne moramo davati sud o težini kad imamo vagu, ocjenjivati temperaturu kad imamo termometar.
Za sada, kako mi pamet nalaže, bi jedino pravedno bilo da postoji jako veliki broj ocjenjivaca koji vole to što ocjenjuju. To ne znaci da ocjena mora biti dobra. Dapace, dobar primjer su enolozi.
Ipak, sve što se tice ljudskog suda ce uvijek biti najprije subjektivna ocjena.
Tako stvari stoje dok se ne i za ovakve stvari ne izmisle uredaji.
Živi bili pa vidjeli.