Covjek ni sam ne može vjerovati koliko se može zaplesti u svoj vlastiti vrtlog misli dok ih ne izbaci van, bilo u obliku verbalne komunikacije, pišuci ili veckako netko ima volje, dara ili želje. Nekad sam pisala i žao mi je što to cešce ne radim, jer sam pišuci pospremala svoj virtualni stan unutar kojeg su bezbrojne sobe i podjele uz pomoc kojih sam mogla egzistirati razlažuci i njih na sitne atome i tvoreci tako sebi jednoznacni duševni mir.
Neki mogu bez toga, ali ja ovisim o konceptualnom redu i to ne nekom jedinstvenom vec onom kojeg sam sama kreirala. Moj vlastiti red, moj mir i moja logika.
Dok god ne izvizualiziram ono što me muci ne znam kako krenuti u rašcišcavanje tog kaosa.
Tako sam danas mašuci rukama došla do spoznaje da je svaki odgovor koji silno želim postaviti nekome drugome u nadi da dobijem odgovor, bez previše muke, zapravo uzaludan, jer svaki taj odgovor kojemu težim leži u meni samoj.
Zašto ovakav uvod…e, pa danas sam bila na “kavi”, nakon dugo vremena sam se othrvala svom poslu u koji sam se doslovno i u prenesenom smislu ukopala. Zaboravih što to znaci doživjeti suncano prijepodne u centru grada. Trebala mi je vreca Kokolovih poticaja kako bih nazvala starog školskog kolegu da ga priupitam neke “krajnje poslovne” stvari jer sam se našla u tocci sa koje moram krenuti dalje, jer svaki sljedeci korak koji ne bi bio iskorak bi bio cupkanje na mjestu. Mali problemcic je nastao kad nisam bila sigurna na koju stranu bi taj iskorak trebao biti i tako se dogodilo prosvjetljenje.
Robert Sever je za mene uvijek najbolji izbor kad je rijec o struci. Jako ga cijenim kao covjeka i u njemu pronalazim neki meni poznati mir. Ne znam da li je rijec o jednom danu razlike u datumu rodenja ili sam to umislila, ali nekako mi je jasan i blizak i ne znam da li je osjecaj obostran, ali taj covjek ima na mene utjecaj.
Svaki daljnji opis moje privrženosti toj osobi bi bio krajnje guznouvlakacki pa cu prestati pisati o tome i baciti se na problematiku, odnosno riješavanje iste.
Dok sam ja tako njega mirotvorno “rešetala” pitanjima i sama sam davala obol u vidu, kako sam vec spomenula, mahanja rukama. U jednom sam trenutku u zraku nacrtala dva kruga i tad je vec problem imao tendenciju rašclanjivanja.
DVA KRUGA
Par sati poslije samo su mi se nizale slike pred ocima. Poveznice iz prošlosti i preslik na današnjicu. Uvijek me pomalo iznenadi taj šablonski rad mozga. Jednom kad odredi okvire samo štanca po predlošku. Dakle, u djetinjstvu sam ocito bolovala (hipohondrija progovara) od blagog oblika kompulzivno opsesivnog poremecaja (!).
Ima onih koji ce odmah shvatiti o cemu se radi kad spomenem poplocan pod i hodanje da se nikako i nikada ne zgazi crta. Bilo kakva crta ili spoj. Priznajem, ponekad je bilo jako teško, a ponekad sam izgledala kao manijak hodajuci po kakvoj dalmatinskoj kamenoj cesti, a da ne spominjem uske plocice zbog kojih sam hodala na prstima, a parket mi je bio ljuti neprijatelj, uglavnom sam onda odredivala da moram hodati onda cik cak, maksimalno po dvije daske zajedno, a ta crta na koju sam gazila je doslovno pekla moja stopala. Sjecam se i poslagivanja svega po bojama i velicinama. Još uvijek se znam zateci kako vješam odjecu kvacicama posloženima po bojama i tonovima. Blagi bože pomozi. Danas sam se “tobože” riješila tih problema, jer gdje bi covjek stigao da se bavi takvim glupostima na svakodnevnoj bazi. Medutim, ono što mi je ostalo zbog toga što ne mogu zadovoljiti tom svom unutrašnjem porivu za redom je rezultiralo mojim krajnjim nezadovoljstvom.
U jednom krugu kojeg sam opasala je moj privatni život koji ukljucuje, u prvom redu, troje ljudi koje obožavam i moram priznati da sam zaista bogatija od vecine ljudi koji cak nikada u životu nece niti spoznati djelic onoga što ja imam, a to je ljubav u svojoj punoj velicini. Rijetkost i zbog toga stavljeno na prijestolje. Definitivno blagoslov.
U drugom krugu je moj posao kojeg obožavam jednakim intezitetom, jer kad se pitam to je jedino što želim raditi u životu. Dakle, nije upitno da sam i na tom polju nagradena, odnosno blagoslovljena. Radim i živim od posla kojeg volim. Ima li veceg zadovoljstva, rekli su mi vec brojni posmatraci? Volim, voljena sam, radim što volim….sve je to tocno, ali zašto bi bilo tako jednostavno…
Zajednicko ovim trima zadnjim poglavljima je moja prevelika težnja k savršenstvu.
Niti mogu sa stopostotnim ucinkom biti savršena majka, niti žena niti dizajner, a htjela bih to. Na kraju ispada da sam na svim poljima polovicna, odnosno prosjecna, a prosjek je ono što me baca u ocaj.
U jednom crticu, ako ste gledali, po naški, Izbavitelje, onda znate, kažu: kad bi svi ljudi na svijetu bili genijalci onda se nitko ne bi istakao svojom genijalnošcu, zapravo bi svi na kraju bili prosjecni. Tužno, ali istinito.
Povlaceci paralele došla sam do zakljucka da negdje moram popustiti, jer ovako samo dublje zapadam u frustracije. Moram pristati na uvjete koje mi pružaju ovakve okolnosti danas i iz toga izvuci najbolje, odnosno dati sve od sebe, ali cak i ako ne ispadne po ocekivanjima ne ocajavati vec sutra nastaviti dalje.
MOJ PUT
Robert je danas rekao jednu divnu stvar koja mi se urezala u mozak.
Nešto sam se malo žalila kako sam kasno krenula raditi ovaj posao zbog okolnosti u kojima sam se našla (djeca i brak sa 19 godina, gola egzistencija i još sve ono neizgovoreno je bila hrpa otegotnih okolnosti, ujedno nazvanih i izlikama, ali jednostavno sam hibernirala u vlastitom životu, to moram tako reci jer ne znam kako bih drugacije opisala to stanje u kojem sam se godinama nalazila). Sad se trenutacno nalazim u poslovnoj poziciji u kojoj je on bio prije 10 godina (ima nade za mene).
Idem korak po korak, od danas do sutra.
On je rekao, citiram “ali, to je tvoj put”. Opet nevjerovatno. Tako jednostavno, tako lagano, gotovo nepodnošljivo lagano. Da, to je moj put. MOJ PUT!
Pa kako meni, ovolikoj analiticarki, nija nikad pala na pamet tako jednostava stvar. Sve što trebam raditi u životu je slijediti svoj put.
Ja tocno znam što želim, tocno znam kuda želim ici i zašto bi trebalo biti tako teško bilo kome pronaci svoj put. Pretpostavljam…covjek ponekad od šume ne vidi drvo.
Hvala Robert!