Ovih dana me jako muci jedno od velikih životnih pitanja, a to je orgaizacija.
Cijeli život sam bila kampanjac kako u školi, tako na faksu i na kraju ispada da sam takva i u poslu, a da se to odrazilo na moj duševni mir, istina je i to samo takva. Jasno je meni bilo oduvijek da sve ostavljam za zadnji cas, ali sam imala dovoljno vremena na raspolaganju i uz to jako veliku dozu srece pa sam stizala na sve, medutim sustiglo me ono što je bilo neminovno; ponestalo je vremena.
Necete vjerovati, ali se cijela prica može jasno preslikati cak i na moj nacin prehrane. Dugo mogu biti gladna, ali kad me obuzme manijakalna želja za hranom ne stignem niti razmisliti dok u sebe natrpam sve što mogu natrpati. Kampanjski odradim cijeli dan u jednom hipu. Doduše, mogu se utješiti da se to dogada samo onih dana u mjesecu, ali ovaj put se to nešto odužilo, odnosno, malo je preuranilo. Poanta cijele price je da sam se malo zategla na svim planovima, a onda se dogada nešto što prezirem, obuzima me glad.
Kad podvucem crtu pod sve paralele u mom životu jedini im je nazivnik zbrka koju pošto-poto moram riješiti.
Svaki pokušaj da uredim oko sebe svoj vlastiti smisao postojanja, ne uspijem ukalkulirati onaj drugi ljudski faktor koji se nalazi izvan mojeg dometa utjecaja. Ne mogu kalkulirati, cak niti sa odredenim rezerviranim postotkom moguceg utjecaja, a onda su mi uzalud i svi moji planovi kad sam podložna utjecajima. Znaci, trebala bih biti stijena da me ne dotakne ništa što ne želim da me dotakne.
Na žalost ili na radost, svi smo društvena bica i ne živimo radi sebe i samo sa sobom da bi mogli jasno odrediti svoju putanju i striktno je se držati. Navodno, ali samo navodno, postoje ljudi koji imaju planove i njih se drže.
O planovima bih mogla na dugo i široko, ali svi moji planovi za sada su se sveli na jednu debelu plavu bilježnicu u kojoj brižljivo zapisujem ono što se mora odraditi i ako me ikad budete bilo što trebali, uvjerit se nekako da je to zapisano tamo, jer ako nije, vjerujte da u mom mozgu to blijedi puno brže nego magla na automobilskom staklu nakon što se ukljuci ono što ja volim zvati puhalica.
Dakle, otpuhu mi se misli iz glave dok kažem seks. Mozak je u oskudici memorije tako da sam se stavila pred dilemu: ugraditi dodatnu memoriju ili jednostavno presložiti staru, a to znaci: cistka.
Proljece je i svi nešto pospremaju, luftaju, mršave, prave se ili zbilja rade na sebi, jednostavno vjeruju u bolje sutra, jer proljece donosi život koji sad trenutacno prolazi pod mojim prozorom pa vjerujem da cu dobro odabrati ako izaberem cistku. Postoji li ipak neki cip?
Kad si covjek poželi pospremiti život zaista treba dobro razmisliti gdje da krene tražiti pocetak, jer po staroj navadi treba poceti ispocetka. Da, ali gdje je moj pocetak ne zna ni dragi naš Bogek, što znaci da mogu birati sistemom “corava-kokoš-zrno” ili “izaberi jedan broj, sigurno ceš pogriješiti”.
Dok sam samo bila domacica bilo je lako krenuti služiti, cak sam imala vremena peglati i carape, a da ne pricam da sa kilogramima nisam imala problema. Racuncici placeni, dijete cisto, sude glanci-glanci, wc -lizati pod, odjeca po crti, mužek zadovoljan, a ja tumplavo-bespomocno-ovisno-zadovoljna.
Pa je došlo drugo dijete, ali ujedno i posao. Bilo je malo grbavo, priznajem, ali opet se sve stizalo.
A onda je na kraju došao MOJ posao i onda je sve pošlo jednim potpuno drugim smjerom, nikako po zlu kako bi se moglo naslutiti, ali drugim putem definitivno da.
Svi planovi na kojima sam briljirala su pali u vodu, kao kosom pokošeni predali su život za boljitak. Moj boljitak.
Jedan boljitak za dvadeset i tri gubitka.
Racunica se cini jasnom, zar ne. Bolje je da se sad fino okrenem na peti i vratim u svoj mali prosjecni životic i glumim ženu gljivu. Hvala, ali ne hvala. Odlucila sam se organizirati, tako mi pomogao Bog.
Puno puta sam sebi dokazala da mogu ono što naumim tako sad imam novi naum.
Kao jedna od karakterki želim pred vama reci da ja mogu organizirati svoj život. Sve mi se cini da ako to kažem javno da to dobija na težini. Dakle, mogla sam pred vama smršaviti, a sad mogu organizirati svoj život.
To je mojih sljedecih 90 dana. Znam da ce to biti bolan proces, ipak je tu 30 godina stjecanja krivih životnih navika, ali truditi cu se iz petnih žila. Sa hranom sam se mucila samo zadnjih pet, ali trideset je puno puno više tako da ocekujem borbu.
Iako ne pušim upravo mi je od pomisli da se spremam na nešto veliko došla želja da zapalim.
Panika.
Držite mi fige da uspijem, a vi ustrajte da sredite svoj život na bilo kojem planu koji ste odabrali. Opet sam s vama, ali u jednom potpuno drugom svijetlu sa istom željom: uspjeti.