Otkad je Karakter kluba još niti jednom nitko od nas nije pisao o “malim nocnim izlascima”. Nije baš niti da sam ja apsolutno kompetentna osoba za tako nešto, ali ima dana kad me sva sila ovog svijeta ne bi mogla zadržati doma. Nije nužno da izlazak van ujedno mora predstavljati veliku kolicinu ispijenog alkohola i sutrašnju glavobolju, kao što nije nužno da se kao majka, hrvatica, domacica i katolkinja (karikiram, naravno) moram držati ko mila Gera pazeci da ne obešcastim dignitet svojega braka. Ima i takvih, kao što ima i onih razularenih, a ja, ja sam se našla negdje na sredini.
Volim plesati otkad znam za sebe i nije mi potrebna niti kap alkohola da bi se prepustila plesu. Samo da znate, nekada, svi moji izlasci su se bazirali na maratonskim isplesavanjima od ulaska u kakav klub sve do ranih jutarnjih sati. I danas mi je to razonoda, ali svela se na svega nekoliko puta godišnje.
Žalosti me jako što je ostalo tek nekoliko ljudi koji su onomad haracili samnom po podijima koji su spremni provesti tako noc, jer su, eto,vecina njih odrasli pa takav vid zabave nije primjeren što njihovim godinama, što njihovim novim bioritmovima, što raznoraznim drugim razlozima.
Zato, dobro je imati barem jednu osobu na koju uvijek možemo racunati, a ja svoga konja za trku imam.
Bila sam prošlu subotu u Aquariusu. Što da vam kažem, bilo je plesa u neogranicenim kolicinama, ali nije da se ulaskom nisam zabrinula. Bili su unutra neki novi klinci pa mi je na trenutak prozujalo glavom što ja zapravo radim tamo. Ipak, nije nam dugo trebalo da zauzmemo poziciju i da po dobrom starom obicaju, zatvorim oci (zatvaram ih uglavnom da ne moram gledati one antiritmaše kako mlataraju sa sobom u njihovom navodnom ritmu) i krenem plesati. Raj.
Cetiri do pet sati neprekidnog plesa su savšen nacin vježbe. Radi cijelo tijelo, a zbog temperature koja se može usporediti sa temperaturom u sauni, uz nezaobilaznu pozamašnu kolicinu vlage u zraku, znoj se cijedi u potocima, a s njim odlazi i svaka ljutnja, frustracija i sve ono brižno skupljano u dnevnom kovitlacu života.
Nije više važno što mi je na cesti oduzeta prednost, nije važno što je nestalo toaletnog papira baš kad sam ja trebala na wc, nije važno što sam zaboravila kupiti sol, a gladna obitelj ceka uz skute da rucak bude gotov i nije važno što Madarska mora nema. Važno je samo bit tamo i pratiti ritam.
No, naravno, uz sve to, cestitati mogu samo onome tko može sve to postici bez iti jedne kapi alkohola. Danas su ljudi skloni utapati tugu što je krivo. Tugu treba izbaciti, a svatko od nas ima drugaciji okidac, što znaci da ce netko isprazniti negativne emocije tako da napravi izlet u prirodu, dok ce drugi plesati koliko ih noge drže uspravnima. Sve u svemu, jako je važno pogoditi pravu stvar i otici tamo gdje cemo zaista uživati, plešuci salsu (ovo mi je jedna od tihih patnji, a za to trebam muškog partnera, a ne uobicajenog ženskog kojeg imam), mletarajuci uz house, drum’n’bass, ljuljajuci se uz zvuke 70-tih, 80-tih, pa cak i ako izaberete turbo folk, što apsolutno ne odobravam, ali poštujem svaciji izbor, važno je znati dobro se provesti. Jedna od kljucnih stvari po tom pitanju, a i opcenito u životu, je društvo. Dobro društvo garantira dobar provod. Uz hrpu narikaca, bilo muških ili ženskih, šansa za dobar provod je minimalna, ali se zato dijametralno suprotno povecava rizik od povišene kolicine frustracija. Ja sam osobno sklona zakljucivati naprecac kad su takve stvari u pitanju. Dovoljno je da loše krene, onako, sjedaljka ili cajanka i ja sam vec u panici. Sjediti tako mogu i doma, a lamentirati o prolaznosti života kao i komentirajuci da “Tako je to životu” mogu uvijek, ali odbijam.
Fraze kao što su “životni kovitlac” ili vrtlog života” samo su proizvod naše mašte da bi opravdali stanje u koje smo se sami doveli. Covjek treba znati živjeti i pri tome uživati u životu.
Uživate li vi u svojemu životu?