Bliži se godišnjica smtri mojega dida. Umro je na treci rodendan mojeg sina. Svaki put kad radim pripreme za rodendan intezivnije pocnem misliti na njega.
Obukla sam danas njegove hlace. Prije nekog vremena nisam se u njih niti mogla uvuci, a jutros, u jednoj od naizgled uzaludnih potraga u ormaru, pronadem ih i navucem. Naravno da su mi bile prevelike na sve strane, ali sam ih ipak navukla i krenula u njima raditi s namjerom da ih preuredim, što je bila prva stvar nakon što sam krocila u radionu.
Cura koja radi kod mene bila je prilicno zapanjena cinjenicom da uopce želim nositi tude, a još pogotovo mrtve osobe komad odjece.
Zar je to važno. To je ionako sve što je ostalo. Par slika, što u albumu, nešto više u sjecanju koje polako blijede, i ove hlace. Uvijek cu ih imati.
Postoje neke stvari koje u sebi nose trag vremena i zauvijek kao i skarabej sacuvaju najljepšu sliku. Mislim da bi sve ono što sam sacuvala tijekom svog života stalo u malu vrecicu, ukljucujuci i ove hlace.
Osjecam da je to ona jedna prava nit koja je ostala kao veza izmedu naša dva svijeta, ukoliko onaj svijet postoji.
Nisam doživjela smrt voljenih ljudi puno puta u životu i onoliko koliko jesam boljelo je neizmjerno.
Kažu ljudi da bol s vremenom blijedi.
Nisam još došla u tu fazu, cak niti ne znam hocu li biti ikad u njoj jer ja bol ne doživljavam tako. Bol je još uvijek jednakog inteziteta jer gubitak je uvijek isti. Danas, jucer, sutra…
Nema nikad više.
To je poanta.
Kako itko može reci da ce mu netko manje nedostajati ako prode tri mjeseca ili pet godina. Taj uvijek nedostaje, a osjecaj koji prati gubitak je isti, samo sa jednom razlikom; spremnost za prihvatiti ocito je nešto što mene osobno s vrmenom može primiriti, ali nikad pomiriti.
Kad se samo sjetim kako je umro, sam, tri dana nakon što je dovezen, u bolnici u krevetu pod ogradom. Bio je bolestan, uglavnom nesvjestan sebe i okoline, tek u rijetkim trenucima lucidan, a ja, ja ga nisam stigla vidjeti živoga. Živa bi se požderala zbog toga. Zbog toga mi je još gore i zbog toga sam jadna.
Spremala sam se na put da ga posjetim u bolnici kad mi je javljeno da je umro.
Najgore od svega je što smo sestra i ja bile njegove princeze, a niti jedan od nas se nije od njega pozdravila. Kad bi barem mogla vratit vrijeme unatrag i ispraviti to. Samo da….ne znam što…..samo…..
Mrzim nedorecenost, mrzim odlazak bez pozdrava.
Kako u smrti tako i u životu, dotakne me odlazak ljudi koji se ponekad nadu na mojoj životnoj putanji. Slucajno ih sretnem, cesto kratko idemo zajedno, a onda svatko nastavi svojom putanjom.
Na to se lakše naviknem nego na smrt koja je tako konacna, jer znam da je svaki susret i svaki rastanak s razlogom. Bogati smo za nešto dobro ili loše, ali ucimo. To je naša životna škola.
Prošlo je u mom životu jako puno slucajnih prolaznika i trenutacnih suputnika i od svih sam uzela po malo, onoliko koliko su mi dali, a memorirala sam samo lijepo. Dosta mi je i mojih kofera da bi tude vukla. Primam samo dobro.
Srela sam nekidan jednu osobu koja mi je nekad bila jako draga, a sjecam se da sam bila cak i ljuta na nju, ali se ne sjecam zašto. Danas sam sretna jer sam shvatila da pamtim samo lijepo i da je gorcina nestala. Bilo mi je jako drago vidjeti je opet, nakomn toliko vremena.
Slucajan, a tako spontano dobar susret. To volim.
Volim sretne završetke.
Zovite me placipizda.