Vrlo neobicno otkrivenje
Otkada sam se preselila ne prestajem se hvaliti svojim novim susjedima. Nikad nisu bili tako dobri. Nemam zamjerke, uopce, iako sam nekad bila cvrstog uvjerenja da susjedi kao takvi nikako ne mogu biti ok, što je praksa do sada pokazala. Da se covjek i na tom planu može ugodno iznenaditi dokazuje i trenutacno dobrosusjedsko okruženje u kojem živim.
Svi se pozdtavljaju sa smješkom, a najbolje od svega je ako me vide natmurenu, ništa ne pitaju i ne žele me uopce upitati kako sam, kao da znaju da mi nije do razgovora, dok u drugoj prilici zastanu da bismo razmijenili par uctivih rijeci.
U tim “usitno” razgovorima uspjela sam uloviti neku sitnu nerazjašnjenu nit koja bi se pojavila onog casa kad bi rekla u kojem stanu živim.
Na pocetku sam si to tumacila kao opcu nesklonosti podstanarima. Vec sam prije bila navikla na ovakve stvari, a pošto je ovo ipak stara garda od kojih vecina ipak živi ovdje od kad je zgrade, dakle, nekih 32 godine, nisi to pokazivali onako ocito kako su se neki bivši susjedi znali ocitovati.
Igrom slucaja u liftu sam se našla sa još jednom gospodom “starosjediocom” u zgradi.
Tko ne zna, do 6 kata se stigne izmijeniti preko enkoliko recenica. Rijec po rijec stigosmo do gore, a onda, dok sam otvarala vrata lifta prorade mi klikeri pa je upitam za jednu važnu stvar, s kojom se mucim vec danima, a nema toga tko bi o toj temi imao više informacija od onoga tko je tu varem i pecen od samog pocetka.
Susretljiva gospoda izade zajedno samnom iz lifta, iako to uopce nije bio kat na kojem je trebala izaci.
Lijepa gesta. Mislila je na druge. Jedan je lift, a ona ga je oslobodila da ne bi drugima tratila njihovo vrijeme, dok bi ona cavrljala. Cim je zatvorila vrata, lift je odjurio dalje.
Nakon što me pozorno salušala, dala si je misliti, a vec par minuta kasnije u pricu su ukljucene bile Žene starosjedioci iz okolnih zgrada. To! Pa da i ne poluci uspjehom to što se trebalo dogoditi, bilo mi je drago da je netko nepoznat odlucio pomoci. Ovakve stvari vracaju mi vjeru u ljude.
No, nije stalo na tome, nikad i ne stane.
Prica se razvezla na dugo i široko, a nezaobilazno je bio spomenuti stan u kojem živim. Cim sam spomenula prezime koje je na vratima, ulovila sam onaj isti pogled koji sam vec vidjela na mnogim susjedima na spomen istog. Dakle, postoji misterij.
Kako smo se vec prethodno “otvorile” jedna drugoj, smatrala sam da je prirodno zapitati je u cemu je tajna.
A onda sam saznala.
Taj sažalni pogled bio je djelomicno vezan na nas koji sada živimo, a djelomicno uz onoga koji je živio prije nas u ovom stanu. Zapravo, ako cemo iskrenije, bio je vezan uz onoga koji je umro.
Dali su mi i oni prije naslutiti da ima veze sa smrcu tog covjeka, u daljnjem tekstu “glumca”.
Imala sam ja vec odavno svoje verzije glumceve smrti. Ne znam zašto, ali uglavnom sam bila uvjerenja da je umro od raka, s obzirom da nije bio baš tako star, kako su susjedi govorili. Nisam znala ni koliko je to godina, ali ipak sam sumnjala u njegovu “mladost” koju su ovi osamdesetogodišnjaci spominjali.
Sažalno, nakrivivši glavi i s oprezom rekla mi je da je danima smdrilo pred ovim vratima. Zakljucak je ocit.
Samo sam još upitala od cega je umro. Od srca. Dobro. Mislim, nije dobro, ali sad je nešto jasnije.
Pa što. Covjek umro, smrdilo, danima (to nešto govori o obitelji koja sad ovaj isti nasljedeni stan iznamljuje, zar ne).
Nije da se sad ne pitam gdje se srušio. U sobi, kupaoni, u kojem krevetu (ne znam zašto, ali cim sam ušla u stan molila sam da ih sve bacim i jesam). Pobacali smo tepihe, stavili laminate, prefarbavam vec danima sve ormare. u desetke kutija koje su sad u šupi naslagala sam su imovinu stana, goblene, šalice, tanjure, caše, knjige, plahte, pokrivace…ma sve. Sve sam odnijela iz stana, cim smo doselili.
Sad se pitam što je ostalo.
Ovaj stan je dobar, ima pozitivnu vibru i to mi je dovoljno. Cak ga imamo namjeru kupiti.
Oni koji vjeruju u duhove u onom smislu da duše ostaju na mjestu smrti bi se dobro zabavili mislima u ovom stanu.
Meni je ovo zanimljivo iskustvo. Nikad nisam živjela u prostoru gdje je netko danima mrtav smrdio.
Kažu da je bio dobar covjek, a ako je tako onda se nemamo cega bojati 🙂
Jedina pouka koju iz ovoga mogu izvuci je da se treba brinuti za svoju obitelj. Nazovite one koji žive sami i pitajte ih kako su.