Postoji jedna ljudska osobina koja me fascinira svojom sveobuhvatnošcu. Sklonost zakljucivanju. Da se radi samo o nedužnom zakljucivanju cinjenice da dvije šalice u sudoperu i dvije šalice na stolu jesu cetiri šalice ukupno, ne bi me toliko interesiralo, ali kad se radi o grupi cinjenica koje se mogu posložiti na razne nacine i osvisno u kojem kontekstu, odnosno, subjektivnim naginjanjem i neizostavnom maštom pojedinca koji zakljucuje, nepobitne cinjenice mogu doživjeti široki spektar tumacenja i tada nastaju iskrivljene slike istine.
To se dogada kad osoba zakljuci da postoje ukupno cetiri šalice, ali ne zna da još dvije šalice stoje nedužne u kuhinjskom ormaricu, skrivene od pogleda. Dakle, nepobitna istina je da postoje cetiri šalice, ali ih je ukupno šest.
Problem nastaje kad se govori o situaciji koja se dogodila u neko prošlo vrijeme i ne postoji nacin, osim drasticnih mjera prepuštanja slucaja sudskim organima koji ce na temelju rekonstrukcije zakljuciti u korist jedne od strana. Uvijek ce postojati mogucnost da presuda nece biti na stranu onoga koji je zaista u pravu, ali onda to samo preostaje prepustiti božjoj providnosti.
Nedavno mi se desio nevjerovatan splet okolnosti koji sam samo ja mogla protumaciti jer su mi bile savršeno jasne sve slike koje su cinile stvarnost, ali pojedine slike koje su dospjele na drugu stranu su bile lišene veznih karika i kao takve bile podložne jednom umu koji je, negativno nastrojen, proizveo takvu pricu koja mi je završila kao šamar u moje, na pocetku zacudeno lice.
Vjerovatno je svaki covjek u životu bar jednom bio suocen sa ovakvim razvojem dogadaja.
Ja, kao posjednik apsolutno svih cinjenica, slušala sam najnevjerovatniju pricu, proizvod ljudske mašte, koji je kao posljedicu imao potpuno osudivanje mene i mojih, takozvanih, postupaka koji se, naravno, nisu dogodili u stvarnosti, ali s obzirom da su kroz taj duži vremenski period imali vremena klijati na plodnom tlu zaludene glave, tako da je to postala svojevrsna ucvršcena prica, naravno, toj usijanoj glavi.
U cijeloj toj prici ja sam bila fascinirana ljudskim mozgom i njegovim nevjerovatnim sposonostima usvajanja laži, koja se ponavljala (pretpostavljam) svakodnevno i na taj nacin ucvstila svoje postojanje do te mjere da je postala istina.
U prvi mah sam se pokušala obraniti, ali sam brzo shvatila da se ja nemam što opravdavati i da nema nacina za dokazati ocito, jer je osoba vec debelo vjerovala u svoju pricu da se svaki moj pokušaj razjašnjavanja situcije obijao o zid, odnosno o bujicu rijeci koja je mene pokušavala uvjeriti u istinu te odista maštovite price.
Ne mogu reci da se nisam dobrano nasekirala, zapravo ruke su mi se tresle što od nemoci, što od šoka. Tebalo mi je neko vrijeme da se priberem.
Razmišljala sam na koji nacin i kako cu zapravo ispraviti krivu drinu, ali svaki put u mojem razmišljanju je doveo do toga da nema smisla. Ljudi su teška bica, a ja nemam ocitog dokaza za svoje tvrdnje. Shvatila sam da mi osoba nije toliko važna da bi na nju trošila dragocijeno vrijeme. Onaj koji osuduje prije nego li zaista barata svim dokaznim materijalom nije dostojan da se o njemu razmatra duže od djelica sekunde.
Medutim, ovaj slucaj me promjenio. Pocela sam razmišljati o sebi i svojoj sklonosti zakljucivanju. Nisam uvijek draga i u amanet od oca sam dobila tu sklonost negativizmu kojeg se nastojim riješiti, nekad uspješno, a nekad baš i ne.
Bilo je prilika u mom životu kad sam takoder naprecac povezala trunke istine i proizvela zakljucak sa negativnim konotacijama. Ne vjerujem uvijek ljudima, zapravo, sklonija sam sumnji što si opravdavam kao prostorom koji mi je potreban da bih se zaštitila od bola ili razocaranja. Teško je gol stajati pred svijetom. Svatko ima svoj nacin obrane i samo onaj koji je svjestan ovakvih cinjenica može utjecati na to da postane bolji covjek, ako to želi, naravno.
Život piše romane i svako malo da priliku potvrditi usvojeno gradivo.
Upravo sam u prilici da se dokažem kao covjek. Vjerujem i stojim otvorenog srca. Ne želim razmišljati o tome da bih mogla biti povrijedena.
Cesto puta sam cula da se zbog ravnoteže u svemiru uvijek vrati ono što pošalješ.
Dakle, šaljem ovaj put vjeru u covjeka. Zaista želim vjerovati.
Neskromno to želim nazad.
Postoji jedna osoba na ovome blogu, a znati ce ona koja je, da mi je samo jednom gestom potpomogla da se odlucim vjerovati i zato: hvala joj!