Evo, pukla sam i drago mi je da jesam. Odavno nisam doživjela odlazak na kavu koji je pod iznenadnim naletom spontanosti trajao do pet ujutro. Dogodilo se to nekidan, a krenulo je sasvim nedužno.
Kavica u sastavu tri stare prije još iz srednjoškolskih klupa. Truc, truc o svemu, a onda prijedlog za provod veceri i odjahasmo u suton.
Oni stalno izlazeci bi mogli reci: neš’ ti, ali meni nije niti malo “neš’ ti”, jer rijetko se dogodilo i kad smo mogli izaci vani, nekad, u onom društvu, od kojeg je ovu vecer spala knjiga na tri slova, da smo se spontano znali zabaviti.
Kad se malo osvrnem, sjetim se ponekih veceri i nalazaka na trgu gdje bi smo dubili neko vrijeme razmatrajuci gdje bi bilo dobro da odemo i ne bi se samo jednom desilo da bi otišli na kavu u prvi birc i do 23 bi vec svi bili doma u svojim krevetima. O mladosti toliko.
Dogodilo se upravo ono kako se kaže: što se babi snilo to se babi tilo.
Plesala sam, tako mi svega, cijelu noc i bilo je odlicno, kao i nekad. Što ti je žena željna provoda. Zatvorenih ociju sam provela više od pola veceri. Da me netko pitao na cemu sam, jer sam sigurno izgledala pod teškim drogama, rekla bih da sam na životu. Cisti život sam uzela intravenozno.
Bila sam na mjestu za koje niti ne znam da postoji. Ispala sam odavno iz takvih direva.
Kako je i red, djeca mi nisu izlazila iz glave i sve i da sam ih htjela zaboraviti nisam mogla, jer na dva razlicita mjesta gdje sam bila, bila sam okružena glumcima iz “Zabranjene ljubavi”. Sporne emisije u mojoj kuci oko koje se vodi rat. Roditelji protiv djeteta. Moja Fjokica je tempirana na nju, a Kokolu se diže kosa na glavi, meni se doduše ne diže kosa, ali tlak mi obavezno poraste kad joj kažem neka cita knjigu i iznenadnim uletom u sobu ugledam Fjokicu širom raširenih ociju i otvorene ladice pred ekranom, a ona muzika ..jer srce nije kamen… para uši.
Grrrrrrr mogla bi joj tada skinuti skalp sa glave.
Zabrane gledanja televizije nisu upalile. Vidjeli smo da može izdržati cijeli mjesec i da nakon toga opet, na racun svega što voli, upali tu, meni mrsku, kutiju. Pokušali smo ograniciti gledanje na odredenu minutažu i jedino što je izabrala iz programa je, gle cuda – Zabranjena ljubav. Dijete se ne da krstiti da to nije dobro za djecu i da se nagledaju svakakvih gluposti, ali srce nije kamen i moš’ se slikati. Nemojte misliti da joj baš puštamo kako njoj paše, što biste mogli zakljuciti iz gore napisanog. A ne, ne. Malo smo stroži.
Uglavnom, baš sam nešto kontala u glavi kako bi bila divotica jedna da je ona samnom mogla zaružiti tu vecer. Ispitivala me ujutro tko je sve bio. Umirala sam od smijeha. Još nekih par sitnih godinica i dijete ce moje moci samnom vani. Bože, što sam ostarila.
I na kraju, odnosno pred kraj, izmigoljili smo, nakon tih par sati neprestanog plesa u podzemlju, na svijetlo dana. Dan, ljudi moji. Ne znam kad sam se posljednji put vracala doma kad bakice idu na plac. Sve što je preostalo je bilo pozdraviti cure sa jednim srdacnim “Dobro jutro”.
Cure moje, izgleda da je tocno ono, što smo starije to se bolje znamo provoditi.
Želim još!
No, evo i kraj. Imala sam par propuštenih poziva, poruku i netom nakon ulaska u auto zabrinuti poziv u stilu: pa gdje sam dovraga i bestraga, briga, otkazivanje srca i ostali simptomi prazne strane kreveta. Heh.
A djeca, djeca su me docekala budna pokazujuci mi kroz prozor: gle mama, izlazi sunce.
Da djeco moja, prekrasno je!