Imali smo situaciju koja je potresla moj dan i moj san. Situaciju koja ponekad presloži prioritete i postavi slijed u najprirodniji, onaj koji nam je dan po dužnosti o namjeni stvaranja.
Znala sam se ponekad pitati kako bi covjek mogao reagirati promptno u situaciji kad fizicka spremnost i okolnosti vezane uz nemoc odredenog trenutka to ne dopuštaju. Sad znam. Znam kojom brzinom se covjek može dici sa wc školjke sa pola neobavlje i znam da na posla ili pola obavljenog posla. To traje predugo. Predugo u odnosu na kolicinu obavljenih radnji, predugo u odnosu na željenu brzinu, ali u odnosu na realno vremensko razdoblje, potrebno je tek nekoliko sekundi.
Kad nemam goste u stanu imam obicaj držati otvorena vrata dok sam u zahodu, nikad se ne zna što je moj sinko spreman napraviti dok ga moje budno oko ne prati, ali kako su mi u posjetu došle mama, sestra i sestrina prijateljica vrata sam zatvorila tako da sam bila uskracena za pogled prema centru dogadanja koji je uslijedio.
Cula sam tup nakon cega je moja sestra zaurlala: Demjan, Cuk se ne mice. Sljedece sekunde vidim svoju mamu kako izvlaci ispod hrpe odjece moje dijete kojemu vise ruke, noge i glava. Uzela sam ga tako opuštenog u ruke i kad sam osjetila svu njegovu težinu oslobodenu iti jednog zategnutog mišica mozak mi je bio bistar i oštar. Rekla sam mami da pozove hitnu, a ja sam svoju glavu prislonila uz Cukovu. Taj casak je on otvorio oci i razvukao najdraži osmjeh koji sam vidjela. Polegla sam ga na krevet. Najedamput je sve bilo u redu. Uvjerila sam se da je bistar, da nije pospan i da nema nikakvih cudnih simptoma, kako sam se uvjeravala dok nije navecer zaspao i cijelu noc tijekom koje sam se budila svakih dvadesetak minuta. Sve je u redu.
Zapravo, što se dogodilo. Ušao je u ormar i objesio se rukama za štangu koja je prepuna vješalica. Plasticni nosac na jednoj strani je popustio, a Cuk sa obje ruke na štangi, pod težinom obješene odjece, preletio je nekih metar i po glavom do poda. Težina odjece je sigurno barem duplo veca od njegove težine tako da nije imao šanse izbjeci udarac. Odjeca ga je potpuno prekrila dok je ležao na podu.
Ovakve situacije ti daju da iznova promisliš o svojoj svrsi i životu opcenito. Nakon što sam se uvjerila da je sve u redu dala sam si oduška i prepustila se treskavici, uobiceajenoj u stresnim situacijama.
Zapanjujuce je kako više ništa nije važno osim postojanja. Samo biti je važno, a sve ostalo je cista nadogradnja.
Sanjala sam nocas cudan san. Bila sam na moru. Negdje gdje je dugacka plaža podno litice od nekig 15-20 metara. Uz rub litice je mali napuhani bazencic u kojem je dijete od nekih 10-tak mjeseci, a njegova mama je dvadesetak metara dalje. Dijete se svom snagom bacaka po bazencicu i vidim kako polako klizi prema rubu. Potrcim znajuci da ce pasti, ako ne stignem. Trcim na mjestu sa ispruženom rukom i nikako ne mogu uhvatiti bazencic. vidim svoju ruku na deset centimetara od najvišeg napuhanog koluta i kako god se primaknem za centimetar, bazencic otklizi toliko dalje. Na kraju padne. Užasnuto gledam preko ruba i vidim dijete licem okrenutim prema dolje u plicaku, ali sam sretna što se mice. Neki ljudi ga vade, a ja se šokiram novom spoznajom. Njegova majka mi prilazi i nije toliko zabrinuta koliko ja mislim da bi trebala biti. Ja vicem da sam dala sve od sebe i kako ga nisam mogla uhvatiti. Budim se i pogledam svoga Cuka kako spava pored mene i mirno diše.
Dobro je. To je važno.
Ne znam tumaciti snove, ali znam da se preispitujem kao roditelj. Koliko sam zaista dobra i pitam se koliko bi toga mogla sprijeciti svojom vecom brižnošcu. Vjerovatno se to pitaju i drugi roditelji. Daš što možeš, a onda se samo možeš moliti da sve ispadne u redu.
Valjda to tako ide.