Ovo bi mogao biti nastavak teksta od jučer.
Život ponekad izgleda kao da je zapeo među zupčanike. Nađemo se u prostoru i vremenu koji izgleda kao neka beskonačna traka istoga. Ujutro dizanje, odvezi, dovezi, vrati se, skuhaj, jedi, peri, lezi.
Znamo da volimo osobu s kojom živimo, znamo da ta osoba voli nas i polako se u naš život ušuljava ta odvratna rutina. Normalno bude da kad se napokon nakon provedenog radnog dana samo ovlaš poljubite (ovo se događa nakon niza godina, a nekome i prije), a onda opet svatko na svoju stranu. I dalje smo doma, muvamo se, ali nema više onih mici-muci trenutaka ili barem su oni rijetki.
Sad već i vi ovdje koji me poznate znate da ja nisam od velikih hug, hug, kiss, kiss i ostalih pusica-izljeva trenutaka, ali doma još uvijek želim biti pomažena.
Naravno, ne želim to dok perem suđe (a to se uredno dešava), dođe mi onako s leđa, kao da ga baš privlači to što u rukama držim lonac ili tavu i onako na prepad me ulovi. Ni sam ne zna koliko se moram savladati da ga ne lupim tavom po glavi. Pa kud baš sad. Kao da nema drugih trenutaka. U ovom sam sigurna da nisam jedina. Ova situacija je obilježena diljem zemaljske kugle. U njoj muškarci uživaju, a ženama se diže kosa na glavi.
No, nisam htjela o tome pisati.
Nakon evo sad već silnih godina zajedno, ja i dalje zahtjevam pažnju u vidu malih sitničica, ali nekako izgleda da to Kokolu sve manje znači.
Kao i večina muškarčina, pretpostavljam da i on ima stav: jednom osvojeno – zauvijek njegovo.
Ali to nije ni blizu slici kad sam ja u pitanju.
Nisam razmažena ni silno prohtjevna, ne trebam skupocjene poklone, ali trebam njegovu pažnju i te male igrice u kojima bi me on zavodio.
Pogledi su sasvim dovoljni, ako kazuju nešto.
Tašta sam, priznajem, kad je ljubav u pitanju. Moram i želim se osjećati privlačno.
Patim i padam na te male zakulisne radnje.
Ono što želim da nikada ne prestane je onaj dodir u prolazu, štipkanje, poljubac.
Sebična sam, ako se to može tako uopće i nazvati, jer želim pažnju za sebe i ne želim da to ikada prestane.
Znam da to sam godinama ima sve manje ljudi, a ja nikako ne želim biti dio statistike.
Zapravo, uopće nisam sebična jer ja zahtijevam, dakle, zahtjevna sam. Imam pravo na to da sam voljena jednako kao što imam pravo voljeti.
Nije lako svaki dan biti zavodljiv i svaki dan zavoditi, to razumijem, jer ipak nismo strojevi koji se možemo isključiti kad završimo s poslom. Nekada ostaje u nama onaj osjećaj potrošenosti, a to svi mahom znate. To su oni trenuci kad nemate volje živjeti, a kamo li još nekoga zavađati.
Zanemariti ću takve dane, a svih ostalim danima želim se osjećati kao prava žena: jedina, voljena, poželjna, lijepa, zavodljiva, potrebna………i to do kraja života! Molim lijepo!