Ovako, volite, ljubite svim bićem osobu suprotnog spola. Imate sve u toj osobi, sve ono što bi moglo dostajati za normalan, i čak više od toga, život. Imate i tu osobu i dođe dan kad odete na neko vrijeme, jer jednostavno morate, negdje. Otputovati poslom.
Prvih dana patite, volite, patite, žudite, teško je, ali polako se privikavate, zaokupljate se raznim stvarima kako bi vas odvratile od tuge, želje i potrebom za voljenom osobom. Dolaze dani kad još uvijek volite, ali sad se već ne budite sa osjećajem da vam nešto fali, već mislite o kavi koju ćete popiti. Kroz cijelu ovu priču u podlozi je ljubav. Imajte to na umu.
Jednog dana želudac vam zaigra dok vam se oko zaustavlja na jednom interesantnom liku. Mislite da je to samo trenutak, ali ta osoba se uredno svih sljedećih dana nalazi u vašoj blizini. Slučajno ili namjerno, sad više nije važno. Ta osoba je tu. Očijuka s vama. Hvata vam svaki pogled.
Kreće igra.
Opet, zapamtite da već volite i da vam je srce sad trenutačno jako daleko.
Tko od vas neće prihvatiti igru i do kud je svaki od vas spreman daleko otići, ako je prihvati?
Budite iskreni, tko je spreman u startu se odreći nečije pažnje u trenutku kad ste sami?
Tko ima snage započetu igru zaustaviti prije nego se strmoglavi u ponor?
Tko je uopće želi zaustavit?
Koliko ste moralni, vjerni, karakterni, razumni?
Svi, ali svi, čak i oni koji neće priznati i da im čupaju nokte, svi su se bar jednom našli u takvoj situaciji.
U cijeloj toj priči, meni bi bila intersantna samo igra, ali sve dok je ona nevina. To što moja mašta može svašta, meni je dovoljno, ali znam da nisu svi kao i ja.
Podlegnu silni zovu divljine.
Svaki dan čujem poneku novu priču. Stvarno, da se čovjek zapita; zar nas razum ne dijeli od životinja ili je samo neki debil izmislio tu definiciju da bi nam zamazao oči?