Upravo čitam neku knjigu iz psihologije. Potakla me na razmišljanje o mom ranom djetinjstvu. Pokušavam izvući prve slike sjećanja. Pitam se koja je slika ostala zabilježena u mom mozgu. U podsvijesti ih je puno više, ali na prvi mah pada mi na pamet jedna.
Sjećam se da sam imala negdje oko 4 godine, sigurna sam da ih ima još od prije, ali mi ne pada ništa na pamet u ovom času. Dati ću si vremena pokušati otkriti još ranija sjećanja, ali evo ovog:
Dan kad se moja mama udavala, ne za mog tatu. Sjedim sa sestrom i bakom za stolom i osjetim da se nešto čudno događa. Ne daju ni meni ni sestri izaći vani, a mi znamo da je vani puno ljudi. Zašto nas ne puste mami, što se to događa, a mi ne smijemo vidjeti? Tako mirno sjedimo, nevjerovatno, a nešto me stiska u grudima. Baka nas na sve načine pokušava zabaviti da ne razmišljamo o ljudima i šušuru koji se događa u drugom dijelu kuće. Evo, i sad me boli. Izdvojili su nas, nismo smjeli ni mamu vidjeti. Mislili su da će nam biti teško vidjeti je u vjenčanici i sa muškarcem kojeg nismo poznavali. Nemaju pojma da je ovo više bolilo. Nemaju pojma. A samo smo htjele vidjeti mamu.
Uvijek su nas na takav način štitili od svega, kao da smo pod staklenim zvonom, sve u najboljoj namjeri, ali nije li ljepše da smo sve znale. Pa i mala djeca su ljudi. Zar nije istina najbolje sredstvo? Evo, nakon 24 goine i dalje se sjećam i dalje me boli, znači, krivo je bilo, nije li?
Što je najranije čega se vi sjećate, ne morate odgovoriti, ali razmislite. I nemojte ponavljati istu grešku na svojoj djeci ako se sjećate nepravde napravljene vama.
Toliko.