od kad je mobitela
Krenemo Kokolo i ja zajedno u grad. On na jedno, a ja na drugo mjesto. Vozeći se prema odredištima on primjeti da je doma ostavio mobitel, ali nema veze, mi smo ljudi, dogovorit ćemo se. Odvezao me do mjesta gdje ja izlazim i pada dogovor da će se vratiti po mene kad obavi svoje poslove, ali pošto ni on sam ne zna koliko će to trajati (samo je rekao otprilike 15 min) opet se dogovorimo da me čeka parkiran negdje po sredini zgrade gdje sam ja, tako da ga mogu vidjeti s prozora kad dođe. Ma može.
Moje se malo odužilo, znate kakve su babe kad krene diskuskusija o krpicama i tako tim ženskim stvarima.
Stojim uredno kraj prozora nebi li ga ugledala na parkiralištu. A da bude kompliciranije sa prozora se vidi samo dio parkirališta i to točno po sredini, a ovo sve ostalo je prekriveno nekim gustim čupavim drvećem (naravno da je zimzeleno iliti vazdazeleno) pa se ništa kroz njega ne vidi.
Čekam ja čekam. Nema ga, ali mislim se možda ne bi bilo loše sići dolje i baciti pogled na cijelo parkiralište, ali ko će sad to. A šta ako ga ne bude pa se moram vračati gore, a ne da mi se. Ma sigurno će se pojaviti na sredini.
Prošlo je još vremena i ja se konačno odlučim, ipak, sići dolje, ali bez vraćanja. U trenutku dok sam bila u hodniku začujem sa ulice “bijesno” trubljenje koje je trajalo cca pola minute. Još ne znam, ali pretpostavljam da je to bio Kokolo.
Sišla sam dolje i naravno da ga nije bilo. Malo sam prošetala parkiralištem i kad sam nakon pet minuta shvatila da ću se zamrznuti, krenula sa putem kojim uvijek idemo da bih ga eventualno presrela. Onda sam još pogledala na sat i kad sam vidjela koliko je sati pretpostavila sam da me nije čekao, jer je vrijeme da pokupimo djecu.
Rekoh sebi, nema veze, logika nalaže da je krenuo po njih, a kako smo se dogovorili naći onda će doći tu po mene. I tako hodam ja putem, prijeđem milijardu i osamsto tramvajskih i autobusnih stanica ovako po snijegu i dođem do mjesta gdje sam mu odlučila dati još jednu šansu. Raskršće naših puteva. Sjesti na autobus i krenuti doma (a najbolje od svega je da samo ja imam ključ) ili ga tu čekati. Odlučila sam još 10-tak minuta pričekati. Ko luđakinja sa škrinjicom u ruci stojim nasred raskršća i gledam kako se iz smjera vrtića i škole slijevaju sile automobila svih boja, a nijedna nije moooooja.
Slučajno se okrenem na drugu stranu i ugledam autobus koji vozi u moj kvart, a kako on prometuje svakih 20 minuta, rekoh, ovo je moja prilika. Ukrcam se na bus i nije prošlo ni 10 min ja sam bila doma.
Sjednem napisati ovaj post kad zvoni mobitel, neki nepoznati broj. Konačno. Znam da je Kokolo i prvo mi je što mu kažem da bi se ja toga već odavno sjetila, a on me pita gdje sam. Rekoh doma i to je bio kraj razgovora.
Napisala sam pola posta kad je on zazvonio na vrata. Otvaram ni ne sluteći najgore. Ulazi ON SAM.
A gdje su djeca? – pitam ga (baš sam blesava, ko da ne znam di su).
Slomić doživljavam.
Prošlo je više od sat vremena od kad smo trebali pokupiti djecu. Hrkljuš.
Mislio je da sam ja otišla po njih. HA – da, prošetala sam se s njima ovako po snijegu preko pet kvartova i znala sam da on nije išao po njih.
A rekao je da ima posla nekih petnaestak minuta………
I sve to samo zbog mobitela…………….ccccc