E, stvarno sam slon!
Stala sam nogama na policu velikog kutnog ormara. Ta grdosija teži cijelu tonu, a ja pametna umislila da me može podnijeti. Taman što sam uspjela dosegnuti ono što mi treba, začuje se kršljcccccccccck. Ode polica, a interesantno je da je baš ta polica kao i noseći zid. Ode sve u tri pm….Rasturila sam ormar. Ma šta je meni ovo trebalo?
A djecu svoju učim da se ne veru ko majmuni po ormarima nego da lijepo dovuku stolicu ili pitaju mene, ako im nešto treba sa viših polica.
Ljuta sam. Nazvala sam odmah prijatelja koji izrađuje namještaj i umilnim glasom mu objasnila da mi prijeti urušavanje ormara i da priskoči upomoć što prije.
Reče da će doći čim obavi svoje poslove, a ja ispraznih ormar, a toliko me posla čeka i sad još i ovo. Eto zašto ne treba raditi u svom stanu. Uvijek, ali UVIJEK nešto iskrsne što ne treba. Ma tko bi jutros i pomislio da će mi se ovako nešto desiti.
Gledam sad taj krš po sobi što sam napravila. U ormar sigurno stane 3 kubna metra stvari, tako da se našlo od igle do lokomotive.
Sad je trenutak da krenem u raščičavanje i bacanje viška nakupljanog godinama u vidu jakni koje se ne nose, časopisa i išaranih bilježnica, torbi koje se nikad nisu upotrijebile, a našle se kod nas kao poklon (reklamni materijal), dječjih kostima za maškare, dječje odjeće viška. Neće sve ići u smeće, neke stvari će naći zahvalnijeg udomitelja od mene.
A sad akcija!