Protekla dva dana u više kratkih crta
Ono da sam išla po farbu svi znate, a znate i da je Kokolo bio užasnut, ali ne znate da je bio čvrst u svojim stavovima i kad je na početku izjavio: ja neću farbat, mislila sam da ću ga ipak nekako uspjeti smekšati, ali jok.
Iz moga potajnog nadanja se ništa nije izrodilo, čak bilo je to ovako.
Nedjelja – digne se Kokolo sav poletan ujutro i zaviče: ajmo srediti stan!
Ooooo, kakvog li oduševljenja kod mene. Ne, ne , nije se radilo o farbanju čak niti o sređivanju, ovo je bila samo jedna od njegovih senzacija nakon koje je pola sata kasnije izašao van (poslom) i nije se vrati sve do navečer.
Uzela sam stvari u svoje ruke. Pogletala sam sve zidove i pripremila za farbanje, odmakla kuhinjske elemente, stolove, kauč i da ne nabrajam. Oko 22 sata, nakon što sam stavila djecu na spavanje ulaze Kokolo i moj brat. Bace pogled na ono što sam radila i produže u sobu. Par minuta kasnije začujem zvukove vožnje auta iz sobe – igraju se na PS-u.
Reko – dobro. Bolje da ih ne vidim.
Nakon sat i pol krenem farbati plafon. Ulaze oni dva u kuhinju, stanu sa strane i gledaju. Kako to na sijelu obično biva, oni dvojica započnu zbijati šale. Ja farbam i kipim.
Brat prekorava Kokola kako me može pustiti da farbam sama dok on gleda, ali ni on sam mi ne može pomoći, jer nema druge hlače za presvući se, a bi on rado, samo, eto, viša sila.
A Kokolo mi ne može pomoći, jer sutra u jutro putuje pa se mora odmoriti. Ipak je dug put do Ljubljane.
Reko: maknite se odavde, jer je meni neugodno što tu radim dok se vas dvojica sprdate.
Kokola uhvati milotica te mi priskoči u pomoć. Uzme valjak, zamahne tri puta, poprati to uz zvukove silnog napora nakon čega objavi kraj farbanju, jer je kasno i on mora na spavanje.
Bilo je oko 1 kad sam išla spavati, a u 5 sam se morala dignuti kako bi Kokola odvezla na kolodvor. Pa onda sat sna nakon čega sam djecu morala razvesti, kud koji mili moji.
Pokušala sam smisliti osvetu, ali nisam ni bila dovoljno ljuta.
Lijepo mi je rekao da neće farbati, a to što sam ja umislila da ću ga preobratiti, moj problem, nije li?
Zato sam se jučer razmahala. rekla sam Kokolu da ću staviti samo kap pigmenta da nije tako turobno i sterilno bijelo, ali mi je kapnulo više kapi, više boja, više svega nego što sam i slutila. Kako smo podstanari od nas se nije ni očekivalo da farbam, ali meni strašno smetaju brljotine po zidovima u vidu otisaka od prstiju čokoladnog podrijekla, flomasterom nacrtana žaba (recimo da se o tome radi, jer tko bi znao što jedan dvogodišnjak ima u glavi kad se dočepa flomastera), mrlja od slučajno prolivenog kakaoa, koja je letila cijeli metar te raznoraznih otisaka fino vezenih cijelim pojasom u visini do metar.
Sada imamo kuhinju u više boja. Joj, šarena li je! A što li će biti kad nam dođe stanodavac po najamninu i ugleda sve ovo? Mislim da ću prepustiti Kokolu ulogu oca i hranitelja obitelji. Jer ja se uvijek mogu izvuči da sam, štoli drugo nego, umjetnička duša koja kad je ugledala kistove i boje jednostavno dala oduška svojoj prirodi.
Vezano – nevezano
Kako sam cijeli dan do dva provela u raznoraznim položajima, a ponajviše u čučećem i to sa osloncem na jednoj, a to je uvijek bila desna noga (jel znate o čemu vam pričam), dogodilo se to da mi je jedan od prstiju na nozi sada mrtav. Nikad mi se to još nije dogodilo. Umro je. Ima li doktora na ovom blogosvijetu? Valjda sam cijelo vrijeme gazila po živcu pa sam ga ubila, a zabrinjava me to što je i nakon cijelu prospavanu noć i dalje mrtav. Upomoć!
Nemojte se zavaravati. Oni ccccc inkapsulirani štapići ne ispiru mrlje od pigmenta, samo onako nehajno, neotopivši se produže u sifon. U cijelom pakiranju od 4,5 kg ima pola kile inkapsuliranih štapića koji ne reagiraju. Do sada ih nisam vidjela na djelu jer su uvijek u mašini, ali sinoć, eh, sinoć, razočarali me.
Raduje me: vidjeti izraz na kokolovom licu kad u četvrtak uđe u stan.
Pisati ću o tome.