Sinoć mi je zaista žao bilo što djeca ne mogu, zapravo mogu, ali bi bilo jako neprimjereno da svoju osmogodišnju kćerku povedem u ” movie pub”. Ona ne bi znala od sreće di bi i kud bi.
Naime, uspjela sam se sinoć, zajedno sa svojom frendicom M prošvercati na zatvoreni party “red carpeta”. Čim smo ušle misli su mi bile sa mojim djetetom. Tamo svi glumci iz one RTL- ove serije “zabranjena ljubav”, a ona to s pomnjom prati. Mala bi bila presretna, ali šta ćeš.
Bilo je sinoć i smijeha i svega. Taj pub je jedno od rijetkih mjesta gdje situacija nije tako uštogljena kao na ostalim takvim mondenim okupljalištima. Čovjek uspije zaplesati i razmahati se. Naravno da ni ova noć nije prošla bez onih teta “sponzoruša”, koje ja od milja volim zvati “roze”. Smijale smo se M i ja kad su dvije takve stale na udarno mjesto ispred “zvijezda” i bacajući značajne poglede pokušavale privući pažnju dotičnih. Za umrijet od smijeha. Iz svake pore izbija urlik ” pogledaj mene, pogledaj mene”. Čak su i uspjele privuči pozornost jedne naše zvijezdane čelave glave i tako su se oni hihotali, a mi se isto hihotali i svi su bili sretni i zadovoljni.
Te žene zaista znaju dobro izgledati, sve je na svom mjestu, roze majičice, gola leđa, plave kose, vitkih linija, pomno našminkane, sjajne naušnice, sve po zadnjoj sjajnoj modi.
Ono što je meni inače u životu drago raditi je zamrzavanje slike. Jeste li to ikad pokušali? To vam je kad je netko u pokretu, a vi ga gledate, a onda naglo prestanete gledati, a pred očima vam ostane njegov lik, zamrznut. Igra je tim bolja ako ga uspijete uloviti u ne baš zavidnom položaju, bilo da se radi o samoj pozi ili izrazu lica.
Tako sam znala uloviti i te dvije sinoć. Tako jasno se iz njihovih pokreta dalo naslutiti forsiranje da mi ih je žao. Nastojati očajno uhvatiti pogled je zaista tužno.
To je jedna strana sinoćnje priče.
Primjetila sam da su muškarci ovdje nekako slobodniji, nije ih strah prići, čak i ako se radi o sedmoj od devet žena u jednom krugu. I sve je u redu dok se radi na verbalnoj osnovi, ali kad počnu sa dodirima, e, tu mi se kosa na glavi naježi. Odmah dobijem poriv da ih nabatinam. Možeš brate srati do mile volje, ali me ne diraj.Ne diraj mi ruke, ramena niti išta dok pričaš samnom. Ne podnosim suvišne dodire, makar se radilo o poljupcu dviju prijateljica koje se nisu vidjele puna dva dana. Kad vidim kako se žavaljakaju frendice koje su se zadnji put vidjele jučer, želudac mi se zgrči. Fuj, bljak.
E, da se sad vratim u pub. I tako su se našla prvo dvojica koja su pokušavala dotaknuti sve što su mogli u krugu u kojem smo se naške M i ja. Ja sam se uspjela obraniti tako da sam i jednom i drugom nacrtala liniju koju ne smiju prijeći. To je moj plesni prostor i ne ulazi u njega. Pitali su me jesam li uvijek tako opasna (glupog li pitanja), a naravno da jesam kad su budale u pitanju.
Bilo je tu još svašta ponešto, ali ne smijem reć, (Kokolo, khm..khm). Moš’ mislit. Da se jadna tudim silno napravit ga ljubomornim ne bi mi pošlo za rukom. Čovjek je svjestan svoje “veličine”.
Bilo kako bilo, nema nitša ljepše nego odbiti nepoželjnika sa prstenom. Boje ga se ko kuge. Moja amajlija, štiti me od zla, a i mene same. I tako dođoh doma, krepana, znam bit će ovo jedan od onih trulih dana kad se samo priželjkuje san.