Potaknuta jednim komentarom na koji sam naišla, odlučila sam napisati ovaj post.
Zapitala sam se koliko čovjek zaista može vjerovati drugom. Ne u smislu da se tu radi o vašim bližnjima i onima koje volite, jer zbog njih ćete nekad pristati na kompromis, pogaziti riječ, stati na stranu krivca ili bilo šta drugo, odnosno, sve što vam srce nalaže. Ovdje govorim o jednom od rijetkih, rekla bih, primjera, gdje jedan drugome drži stranu, a nisu u rodu i ne vole se.
Dakle, radi se o doktorima, u tu kategoriju ne mogu uključiti čak ni ostale medicinare, kao npr medicinske seste, jer sam iz vlastitog iskustva poučena da između njih postoji jedan poseban odnos koji se sigurno suprostavlja odnosu između dva doktora. Da prijeđem na stvar. Kad jedan doktor uspostavi dijagnozu, nerijetki skeptici žele čuti i drugo mišljenje, ali ako slučajno iznesu mišljenje prvog doktora drugom, ovaj se drugi na sve sile želi prikoniti mišljenju ovog prvog iako se dogodi da je njegova prvobitna dijagnoza u totalnoj suprotnosti od ove prve. Dakle drže si stranu. Toliko sam puta bila slučaj u medicini na kojem su se lomile ovakve diagnoze da mi jednostavno to sada postalo smiješno.
Htjela bih još navesti primjer mog doktora opće prakse. U prvom redu moram priznati da mi je jako drag, ALI taj čovjek je, pretpostavljam, preštrebao medicinski fakultet, jer mu je malo toga ostalo u glavi. E sad se ja pitam, kako je moguće da “drugovi” doktori koji imaju znanje se uopće mogu usporediti sa jednim takvim “doktorom” i držati mu stranu, kad sa time ujedno pokopavaju i sebe. To im je u njihovoj zakletvi, to razumijem, ali zar nije izliječiti nekoga primarna stvar. Pa zar ne bi medicina trebala biti ustanova gdje će “neuki” čovjek dobiti pomoć, izlječiti se ili pak zalječiti, a ne još jedna od institucija gdje će se odražavati moć i zarada. Uvijek ta prokleta zarada, čak i tu, na takvom mjestu. Koliki je broj primjera gdje čovjek ne može dobiti adekvatnu pomoć jer je ne može platiti.
Neću biti ogorčena, ali za mene su doktori jednaki ljudi kao i svi, rade za svoju plaću, kao i svi i tako bi ih trebalo i držati. Niti su bogovi niti bi se trebali takvima osjećati.
Užasnuta sam da se i danas doktorima i ostalom medicinskom osoblju donose kave, bombonjere i ostalo. Ma daj, lijepo bi bilo kad bi to bio znak pažnje, ali nije li nevjerovatno da za takav znak pažnje dobijete i bolju uslugu, a plaćanje “izravno na ruke” za operacije neću ni spominjati jer mi se gadi.
Kod privatnih doktora je drugačije. Fino platite uslugu, drže vas kao kap vode na dlanu. Oni sretni, mi sretni, mi zdravi, ovi bogati i to tako funkcionira. Znaš kako to ide. Po toj logici nije ni čudo što su oni po bolnicama tako nezadovoljni kad vide kolege privatnike kako dobro zarađuju, zato vjerovatno se mogu tako šarlatanski ponašati. Ko’ fol, po principu “koliko daš toliko i dobiješ”. A da li bi zaista trebalo tako biti. Stoji li takvo nešto u njihovoj zakletvi. Stavka neka koja bi glasila : “doktor treba prvo imati uvid u račun pacijenta da bi mu ispostavio dijagnozu i pripisao terapiju”. Da, da, sigurno, ali kako je to dio našeg novog kapitalizma bit će još svašta.
Već sam se više puta uvjerila da mi je potrebno neko medicinsko znanje da bih i ja shvatila čime sam kljukana od strane doktora. Danima sam visila na internetu i istraživala o ljekovima koji su mi bili pripisani, a to ću i dalje raditi, jer još nikad nisam od doktora dobila potpunu informaciju o tome što koristim. Uglavnom mudro šute, a sve one nedorečene stvari jednostavno moram znati.
samo ću još navesti jedan primjer divote na koji sam bila ogorčena. GODINAMA sam koristila kortikosteroide, od najjačih do najslabijih i da me je netko (doktor) upozorio na štetnosti i posljedice, moš’ mislit, a sad već trpim neke, a još??????
U ovoj državi čovjek se izgleda mora uvući u sve segmente svih zanimanja, jer jedino tako može preživit!