Godinama sam si postavljala ovo jedno te isto pitanje na koje se s godinama mijenjao odgovor. Da li bih i kome bih posudila maternicu?
Svjedoci smo da je tehnološki napredak donio sa sobom silu posljedica, a jedna od čestih i sve češćih je da žene sve teže mogu doći do djeteta. One koje ni nakon podvrgavanjima silnim medicinskim metodama nisu uspjele, a ako su dovoljno otvorenog duha spremne su uzeti tuđe. I prigrlile bi ga svim srcem, ali nerijetke odustaju zbog pravnih problema, a na kraju se uvijek priča svede da možeš sve ako imaš novaca.
Medicina je ponudila još prije par godina ovu opciju sa posuđivanjem maternice u raznoraznim varijantama(kao pakete sa raznim uslugama i pogodnostima hihi), ali koliki se zaista za to mogu odlučiti. Bilo je i podosta filmova na tu temu. Uvijek je to prikazano kao krajnje nemoguća situacija. Ona je trudna, želi abortirat pa nađe par koji želi dijete, oni je hrane, tetoše, a ona na kraju pobjegne, a da sad ne spominjem kombinacije roditelja, tko, što, čije, zašto, drži, daj, nedaj.
Ja sam svoju priču razvila na temelju toga kad bi se jednog dana ustanovilo da moja sestra blizanka ne može imati djecu, a da ih silno želi, što u ovom času baš i nije slučaj. Ispočetka mi je i sama pomisao da bi ja nekom drugom nosila dijete i na kraju ga bezdušno predala bila toliko odbojna da sam se užasavala činjenice da o tome razmišljam. Kako se u životu obično zavrtimo u krug i svako malo se nađemo licem u lice sa pitanjima na koji nismo dali svoj konačan odgovor, tako je i ovo pitanje bilo mnogo puta postavljeno.
Na kraju mi ta misao više nije bila tako odbojna, jer sam joj s vremenom dodavala uvjete.
Prvi je bio da dijete nipošto ne smije biti moje, jer ga sigurno onda ne bih dala. Znači, njeno jaje u kombinaciji sa odabranikom srca njenoga.
Drugo, morala bih ga roditi isključivo na carski rez. Sami taj čin rađanja je toliko veličanstven, stvara toliku povezanost i toliko je simbolike u tome da jednostavno ne bih mogla dati dijete nakon što bi to zajedno prošli, makar i ne bilo moje.
Treće, nakon poroda ga nikako ne bi smjeli dati meni da ga vidim barem mjesec dana, jer kad bi ga primila u svojoj, već poznatoj, postporođajnoj depresiji, nema toga kome bih ga poslije dala.
Četvrto, ono koje se svakako podrazumjeva je da ga ne bih dojila, iako bih mu slala mlijeko dok god bi ga bilo. Dojenje opet stvara toliku povezanost da bi nas teško bilo rastaviti.
Peto, napravila bih to isključivo svojoj sestri. Ne za novce, ne za slavu, ne za pitajboga šta, nego samo zato što svojoj sestri želim da doživi roditeljstvo.
Pitala sam se ja još svu silu pitanja prije nego sam došla do ovog zaključka.
Mogu li podnijeti da se moj trbuh još jednom razvuče i da dobijem još komplet strija uz ove koje su tek počele blijediti?
Mogu li podnijeti suvišnu debljinu nakon poroda?
Mogu li podnijeti bolove od šavova nakon poroda?
Mogu li podnijeti krvarenje nakon poroda?
Mogu li podnijeti da se izdajam svaki put kad mi prekipi?
I sve to zbog nečega što ću dati nekom drugom.
A najgore od svega je:
Mogu li podnijeti vidjeti to dijete kako odrasta znajući da je u meni raslo?
Zapravo – mogu, jer bi to bilo za moju sestru.