Mučili su me noćas snovi. Ne znam da li je bio pun mjesec, ali ga se ja bojim. Bojim se i svojih ružnih snova, pogotovo kad oni rade o glavama onih koje volim. Takav jedan san je prouzročio moje buđenje sa onim potisnutim krikom, zapravo više željom da kriknem, a umjesto krika kroz moja usta se prolamao neki potmuli zgrčeni zvuk. Užas. Tog časa sam bila na nogama i tiho se zaputila u obilazak stana kako bi ustanovila da svi dišu. Ne događa se to često, ali ovakav strah od kojeg se cijeli dan ne mogu osloboditi, toliko me izbezumljuje.
Stalno razmišljam o tome i pretumbavam svoje misli i shvaćam da je to zbroj mojih razgovora i misli jučarašnjeg dana, ali ga se nikako ne mogu otresti.
Trudim se svakodnevno odbaciti strah, redom kako dolazi. Kad dođe, sama u sebi okrećem novu temu i tjeram ga od sebe, nekad mislima, a nekad i na glas, samo pazim da me nitko ne čuje da ne pomisli da sam luda dok pričam sama sa sobom. Ali uzalud. Javlja mi se kao i refreni pjesmica koje ti se uvuku u uho i ne daju van.
Pa ove strahote kojima smo svakodnevno bombardirani: požari, poplave, potresi, bolesti i to sad sve iz prve ruke – televizije. Dođe mi da to više ne gledam. Zašto su prve i udarne vijesti – katestrofe. Kako bi bilo da je prva vijest recimo: Drago nam je obavijestiti vas da je u Novigradu Podravskom (bubam) krava Milka otelila prekrasno tele i da je cijela obitelj Dragovića presretna, svoju mezimicu su nazvali Dragica (neka se tko ne uvrijedi), a presretna domaćica je objavila da i ona sama trudna i da idu sada na livadu brati cvijeće.
Yeah right.
Strah je opsjeo cijelo čovječanstvo.
Neću više gledati televiziju, neću slušati nikakve vijesti, neću ovakve snove.
Neću!
Iš, iš