E stvarno, više nemam volje komentirati, jer kome god sam uputila komentar u zadnja dva dana nije prošao. LJUTA SAM i nemam toliko vremena da bih satima sjedila tu pred ekranom i molila da prođu. Sve vas koje i inače čitam, pročitam, ali ne komentiram, JER NE PROLAZI.
Zapravo sam htjela nadrobiti nešto o znakićima. Jedna teta prošle godine mi je rekla da svaki dan dobivamo puno znakova koji nas mogu voditi kroz život, samo ih rijetki prepoznaju kao takve pa se i ne osvrću. Tu i tamo se i meni dogodi neki znakić i zaista ga prepoznam, zapravo vjerujem da to nešto znaći.
Dakle, sigurna sam da su svi kao i ja doživjeli u životu ovakvu situaciju. Ne baš ovakvu, ali prožetu sitnim znakovima. Sjedim i razmišljam o tome što mi je činiti, a onda me tok misli usmjeri nakitu koji izrađujem. Počnem smišljati kako bih ga mogla poboljšati, na koju stranu ga razvijati. Već dugo maštam o tome kako bih izrađivala srebrni nakiti pa tako ja sad razmišljam, kako doći do čisto srebrne žice. Sjetim se frendice iz razreda koju sam srela nakon što se nismo vidjele punih 7 god, koja je išla na odjel metala u “primjenjenoj”. Razmjenile smo brojeve. Nazovem prvo nju pa onda moju zubaricu s kojom sam dobra, a obe su mi pričale o tim plemenitim kovinama. I jedna i druga me upute na isto mjesto. Ni jedna od njih nije znala broj od te trgovine i ja krenem tražiti na internetu i ne da mi vrag mira i ja upišem u tražilicu i izradu srebrnog nakita i dobijem neki tečaj izrade i opet mi vrag ne da mira i nazovem ja broj da se raspitam za cijenu, broj sati, vrijeme i ostalo. Javi se teta i sve mi objasni i kaže mi da to počinje za tri sata. Meni je to zvučalo kao znak. Sve se posložilo i teta još kaže kako se to upisuje u radnu knjižicu kao zvanje. Juhuuu. Kako se najbolje stvari događaju spontano, ja spontano pristanem riječima: ma moooože. I još mi teta kaže da obavezno ponesem zadnju svjedožbu. Hm, mislim se ja, a gdje je moja svjedožba? I tako kažem ja sebi, sad krećem u potragu, a ako je iz prve ne nađem – ne idem. Otvorim ormar u kojem se nalaze razni fascili u kojima su silni dokumenti. Uzmem prvi s reda i otvorim, a na vrhu mi se smješka moja svjedodžba. Reko, evo, još jedan znak da je to baš to. Majka pristane otprve pričuvati djecu, sve izorganiziram, ove tamo, ove vamo, ma sve ko po špagici i malo nakon svega toga krenem.
Dođem tamo, taman počne, počnemo kucati, bušiti, lupati i svašta redom, a ja pogledavam voditelja i sve mi se poznat čini. Mislim se, ma tko si, tko si? I samo mi na pamet pada “primjenjena”. Ništa, pošaljem ja ovoj svojoj fendici sms u kojem je pitam kako se zove tip o kojem mi je ona popodne pričala da vodi tečaj. A ona vrati baš ime ovog tipa. Pa ne mogu vjerovati, opet se sve posložilo. Tipu spomenem njeno ime, a on se razveseli. I tako smo čavrljali, brusili, pilili, igrali se plamenicima i svim ostali čudesnim stvarima. Napravila sam i svoj prvi takav rad u mukama i znoju lica svog, nije baš reprezentativan, ali moglo je biti i gore hihihi.
Muž mi je, naravno, na sve to reagirao: jel to još jedna tvoja senzacija? hihihi Je, je, to je još jedna moja senzacija i uživam u njoj.
Tako, osim što ću biti modni kreator, još ću biti i dizajner nakita, a kad završim to onda idem na tečaj keramike pa ću moći izrađivati posude, tanjure, a i kupaonice sređivat, pa bi poslije toga još mogla završiti likovnu akademiju da postanem i akademski slikar, a uz to bi trebalo naučiti španjolski jezik, a da ne spominjem kako bi rado išla na tai bo, valjda se tako piše, nemam pojma. Ma, mislim se možda bi mogla i Boga priupitat da mi nekako produlji dan ili da mi da da nikad ne moram spavati. Možda i stignem.