….samo smo brljali
kako smo starili
sve smo surovije tezgarili
posle se kajali
sve šatro, čudili
dokle smo stigli…….
Ovo je samo dio pjesme čovjeka koji je obilježio dobar dio mog života, počevši u srednjoj školi.
Imala sam jako dobru prijateljicu, onu jednu, najbolju. Prijatelj za kojeg čovjek može reći da bi život za njega dao. Tako je bilo i s nama. Bile smo nerazdvojne, bez tajne, razumjele jedna drugu i kad smo god mogle bile zajedno. Jako smo voljele Balaševića. Pjevale bi zajedno kad bi se navečer vraćale kući sa provoda, koji je zaista to bio. Izlazile smo na jedno od rijetkih mjesta gdje se za cijelo vrijeme rata pjevao Balašević. Mateina. Ne znam koliki znaju za to mjesto, ali tamo je uvijek bilo dobro, tip je svirao gitaru i pjevao sve one pjesme koje se tada i nisu baš pjevale. Kad bi počeo pjesmu “djevojka sa čardaš nogama” sve smo imale noge na stolu, bilo je ludo. Piva je bila osnovno piće. Meni je bila dovoljna i jedna, dvije uvrh glave, nikad nisam voljela biti pijana, nego tek toliko da bi bila mrvu veselija nego što jesam. Moja prijateljica je znala malo i prijeći granicu, što mi se nikako nije sviđalo, jer je znala biti i neugodna. Kako sam ja tada već hodala sa svojim mužem, bilo je i dana kad nisam išla tamo. Po dogovoru, posebno s njom i posebno s njim. Nisam sigurna da li je to bio razlog što se sve počelo raspadati. Sve rjeđe sam izlazila sa njom, a sve češće s njim. Mogla bih reći da je to bio splet okolnosti, to što se ona više napijala, što to ja nisam mogla gledati ili nisam željela gledati jer sam imala “pametnijeg” posla. Je li to bio danak ljubavi? Opet ne znam, volila sam ih i jedno i drugo, ali ih nisam mogla držati na jednom mjestu, nisam ni željela. Oni su bili dva odvojena svijeta. Ja kao karika, loša, čini mi se.
Sjećam se da sam je jednom srela u gradu pijanu, nije znala za sebe. Sjećam se i da sam vikala, što nije moj običaj. Bila sam i ljuta i tužna.
Puno kasnije sam doznala da joj je to bio trenutak spoznaje, drago mi je zbog toga. Ipak sam mogla tada još utjecati na nju u pozitivno. Usprkos tome naše prijateljstvo je spalo na prosječki štap. Milost.
Na kraju je i završilo tako što je našlo krivu riječ za koju se moglo uhvatiti kao razlog.
Godinama poslije smo se opet nekako našle, netegnule svaka svoju stranu, valjda zbog prošlosti koja nas veže, lijepih uspomena i svega onog prekrasnog što smo imale. Naravno, kako je bilo nategnuto nije bilo prirodno, nije mi jasno ni kako smo moge povjerovati da se nešto razbijeno može sastaviti bez vidljivih tragova.
Ono što me potaklo da napišem sve ovo je naš posljednji telefonski razgovor. Prije toga moram reći da je moja prijateljica, očito, bila uvijek osoba od krajnosti, što ja nekada nisam vidjela.
Nakon ekstremnog opijanja je uslijedila vjerska faza ili kako bih je ja radije nazvala: fanatična faza. Čula sam već prije da su najzagriženiji “novi” vjernici upravo oni koji su nekada bili ateisti, što je i njen slučaj. Kad bih joj nekada znala Boga spomenuti ona bi me samo srezala čvrstim stavom o fizičkim, matematičkim i ostalim tezama. Ne treba čovjek nikome ništa nametati, a to je bilo zadnje što sam htjela. Mogle smo biti prijateljice i bez Boga.
Jedan dan je kako ona to voli reći “spoznala Boga”, što mi je bilo drago zbog nje, jer se vidjelo da je sretna. Međutim kao i sve u njenom životu, vjera je postala njena opsesija. Kroz ovih par godina nategnutog prijateljstva rijetko se viđamo, uglavnom zato jer ona živi u drugom gradu, ali se zato telefonom čujemo. Čak i telefonskim razgovorima sam uspjela shvatiti da je opet u jednom deliriju.
Taj zadnji razgovor mi odzvanja u ušima i ne mogu ga se riješiti.
Sve što sad iz konteksta mogu izvući, a da nema podlogu u prošlosti je izjava da je ponosna što je preko majke židovka i da bi, kad bi bio rat ona nosila židovsku zvijezdu. Osjeća se da je ugrožena. Ona je izabrani Božji narod. Obraćeni židov koji poznaje Mesiju. Rekla je da moram paziti što joj govorim, jer da je sam Bog rekao što njoj učinim kao da sam Bogu učinila. Bit ću kažnjena i tako svašta¸…………………a bila mi je prijateljica.
Koja sam ja naivka. Opet slušam Balkanski tango.
Ja to ljudi moji ne razumijem. Zašto moramo odrasti?
Dok sam bila mala nisam pojma imala da toliko ludih ljudi hodaju ulicom. Ma svugdje su oko nas. Ali opet, moram se zapitati, jesu li oni zaista ludi ili sam ja možda ta, jer meni to ništa nije jasno. Možda su oni normalni, a ja uboga budala koja vjeruje u ljudsku dobrotu i prava prijareljstva, pravu ljubav, friški zrak, zdrav život, smijeh, poštenje….
vidiš li gde sam to sad
u kom sam dobu
čudne mi ptice da znaš
snovima jezde
jer još sam suviše mlad
da mislim o grobu
a već sam suviše star
da brojim zvezde ………