Svi uglavnom znate priču o Samsonu i Dalili. Baš iz te priče sam ja izvukla sebi opravdanje za ovo što imam, odnosno osjećam.
Sjećam se dok sam još bila dijete, nisam mogla podnijeti pramen kose na čelu. To me znalo toliko izbaciti iz takta da sam odmah mami cvilila da me vodi na šišanje. To su bile muke. Znali su mi se i smijati jer kad bi se češljala, svi potezi češlja ili četke kroz kosu odvijali su se samo na prednjoj strani glave, a otraga smrsa, zbog čega smo svi bili uvjerenja da je najbolja dužina kose za mene – kratka. U skladu sa dužinom kose tako sam se i ponašala. Muško društvo mi je pasalo, a curice su za mene bile cvilidrete. Potrajalo je to do puberteta.
U meni se počela buditi žena. Ne baš prava žena, ali zasigurno žensko biće. Kako je izraženija bila ta moja ženska strana to je bila duža moja kosa. Dosegla je dužinu do pola leđa i uživala sam u njoj.
Druga faza mog puberteta je bio bunt. Počela sam se buniti protiv svega što je bilo iole normalno, a moja kosa je bila bolesno normalna, obična i bezvezna do te mjere da je morala pod škare – do centimetra. Bila sam opći šok u školi. To je bio pun pogodak za nekog tko se želi istaknuti. Pasalo mi je to, a s druge strane sam potajno žalila za onim što sam ostavila na podu frizerskog salona.
Kako moja mama kaže, bila sam toliko uporna i odriješita u svojim željama da me nitko nije mogao razuvjeriti ili pokolebati.
Dugi niz godina sam pokušala dostići dužinu iz osnovne škole, ali bez uspjeha, jer sam prečesto eksperimentirala. Duga, kratka, srednja, repasta, pramenasta, frčkasta, ovakva, onakva, a kazna za sve to je bilo šišanje, jer bi je toliko izmučila da nije bilo druge nego je odrezati.
Kako neki seksualno dozrijevaju ranije, a neki kasnije (ja sam definitivno u ovoj drugoj skupini), povezala sam kosu sa svojim seksipilom.
Izgleda da se sve vrti oko seksa.
Ali evo primjera: Nisam ružna, ali nisam ni sex boma. Dok sam imala kratku kosu muška populacija me nije baš zamjećivala na cesti. (Kad hodam po cesti, ne gledam nikoga, ali kužim ako netko gleda mene). Otkad imam dugu kosu, a pogotovo – plavu, ljudi me zaista više gledaju. Okreću se zamnom, trube, dobacuju, ma svašta. Nekad mi paše nekad mi se gadi, nekad bih urlala, a nekad mi je smiješno. Sve ovisi o mom raspoloženju.
sad sam se nečeg sjetila, moram ovo ubaciti. Jednom sam sa mamom bila na velesajmu. Hodamo nas dvije, a pored nas prolazi grupica srednjoškolaca. Jedan od njih u prolazu se usudio me zašlatati. Prekinuta u razgovoru, od ljutine nisam razmisljala nego sam se zaletila za njim (bila sam u niskim cipelama) i odvalila mu trisketaču (šamarčinu). Ne jednom nego više puta. Udarala sam ga kako god sam stigla, ali ne onako kako to žene rade, nego baš šakama, zapravo. Cijela ta grupica dečkića je stajala nepomično, ljudi u prolazu su se zaustavili i gledali predstavu. Kad sam ga dobro natukla sam prestala, od je crven u licu skamenjen stajao. Ja sam samo rekla nešto u stilu: nadam se da ti više nikad neće pasti na pamet tako nešto. Okrenula se i otišla. Poslije mi je mama rekla da je bila iznenađena mojom reakcijom, da sam ko neka ratnica jadnog dečka izlupetala, ali da je sigurna da mu nikad na pamet više neće pati da takne curu bez pitanja.
Toliko o mojim reakcijama. Pa sad sve ovisi kako me ulovi, ali je dobro znati da sam se spremna i potuči ako me netko uhvati u krivom trenutku.
Ne da mi se više pisati, sutra ću dovršiti ovu priču o kosi……