Kud god pogledam, sve samo odluke padaju. Do sad sam se uspješno izmicala, treskale su i razbijale se posvud oko mene, ali vidim ja da je vrag odnio šalu pa reko: e, ne može to tako. Ima da i ja nešto odlučim. I tako sam se ja odlučila da ću se odlučit. Nisam još sigurna što, ali sam sigurna da ću do kraja ovog teksta nešto odlučit, zapravo napisati što sam odlučila. Prvo sam se htjela odlučit da ću svemu cvijeću svome promijeniti pitare, za one koji ne znaju šta je to, pitajte nekoga, jer ja sam već dugo tu u zagrebu, ali nikako da mi legne ta riječ: tegla. Bilo bi mi draže da su je nazvali : začkoljica, recimo. Baš mi se sviđa ta riječ. Ja bi više stvari nazvala tako. Začkoljica. Vrlo simpatična rječca.
Nego, nisam ja o tome htjela pisati već o odlukama. Tegla, dakle. Pitar. Za odlučiti tako što treba napraviti i par odluka netom nakon te, a te su, ovim redom; pronaći slobodno vrijeme, krenuti u potragu za mjestima gdje se prodaju pitari (gdje se prodaju pitari, da li netko zna?). Ma sve i da znam neka mjesta, a znam, treba odlučiti na koje mjesto ću prvo otići. E i da treba se čovjek i odlučiti izdvojiti određenu cifru za to, jer kad već kupujem pitare, onda sigurno neću kupiti neki šugavi nego pitar i po. sad kad sam na to pomislila bacila sam pogled na cvijeće i zapitala se, ono iz dubine duše, zar je mom cvijeću zaista neophodno promjeniti pitare. sad mi više odluka i nije tako čvrsta. Ali, ajmo reć da se nisam počela dvoumiti nego sam krenula po tegle i po pitare. Na brzinu sam se odlučila što obući. Izašla pred vrata od stana i odlučila duplo zaključati vrata, za svaki slučaj. Sjela sam u auto i krenula. Čim sam se našla pred zgradom morala sam odlučiti ‘oću li krenuti lijevo ili desno. Dobro, i recimo da sam krenula lijevo, a nakon per metara opet sam se morala odlučiti na koju stranu. Na podsvjesnoj razini moj mozak je odlučivao kad će promjeniti brzinu, kad zakočiti, kad propustiti prolaznika, da li proći kroz žuto ili stati, dok sam ja razmišljala o tome kad ću se već jednom odlučiti odvesti u praonicu oprati auto. Čovječe ništa ne vidim, kad uključim brisače samo mi razmažu blato po staklu. Opet sam odlutala.
Pitari, jel’?
Otišla sam na jedno mjesto za koje sam sumnjala da ima pitara i odlučila se parkirati najbliže izlazu, odnosno ulazu. Odluka je pala u vodu onog trenutka kad sam ugledala aute poslagane jedan na drugi pred ulazom pa sam je brzo prekrojila u odluku o parkiranju što bliže. Opet sam morala odlučiti ‘oću li sa sobom ponijeti torbicu ili ću sve stvari pobacati po džepovima, što mi se učinilo zgodno, jer mi ostavlja slobodne ruke pa sam tako i odlučila. Palo je još par odluka prije nego sam došla do pitara, a onda sam shvatila da mi se ni jedan ne sviđa i odlučila krenuti dalje.
stvar je u tome da mi je već slabo od pitara i same pomisli da ovako krenem u kupovinu pa vjerovatno neću ići kupovati nikakve pitare.
Što li sam zapravo s ovim htjela reći….e, da, odluke, nevjerovatno je to koliko toga u jednom danu moramo odlučiti, a onda dođe netko pametan i kaže da nešto moramo ili da smo prisiljeni. Baš naprotiv, imamo neograničenu slobodu izbora i predivno je to što za sve postoji drugi način. cijeli naš život je posljedica naših odluka. Nitko nam nije kriv ni prav. Stoga, što god odlučili to će utjecati na naš život, na neki način. Čak i one najmanje odluke mogu biti i najveće, kao na primjer potrčati u autobus na koji kasnimo i stići u zadnjem trenutku da bi za nekoliko trenutaka završili u provaliji. Karikiram, ali se događa.
Jedna od najtežih odluka u mom životu je bila ujedno i najljepša odluka, a to je zadržati svoje dijete bez obzira na posljedicu. Ispala je to dobra odluka, usmjerila je moj život u sasvim neočekivanom pravcu i drago mi je da je tako.
I na kraju:
Odlučila sam se, danas je dosta sa odlukama.