Postoje u mome životu neke nerazjašnjene stvari koje se vuku, evo, sve od djetinjstva. Iako sada ni nikad više neće biti spomenute u želji da se razriješe, tu i tamo mi padnu na pamet. Znam da odgovora nikada u životu neće na njih biti, jer su suviše nevažne da bi iznajmila privatnog detektiva,a tek toliko važne da su ipak ostale zabilježene u mom sjećanju.
Događaj br:1
još nisam ni u školu išla kad se to dogodilo .Pored naše kuće je bio bazen, gdje je bilo zabranjeno meni i mojoj sestri blizanki da idemo same. Tada još nismo znale plivati. Bilo je rano ljeto i već vruće, a kako je mama radila nije nas imao tko voditi, a to smo tako silno željele. Bojale smo se ići same dok je tijekom dana bilo puno ljudi, jer je bazen bio dubok, olimpijski, i kako su nas doma isprepadali, stvarno nismo išle. Zato smo se znale predvečer, kad kupaća nije bilo prošuljati. Nismo se ni kupale, možda bi tek noge smočile, ali to bi uvijek bilo u dječjem bazenu. Tog kobnog dana veliki bazen se tek punio i tek što je prešao polovicu kad smo došle. Nigdje nikoga osim male grupice srednjoškolaca. Nama je bilo zabavno gledati kako iz ogromne cijevi istječe veliki mlaz vode. Nagnule smo se u čučnutom položaju nad bazen i nad tu cijev da bi bolje vidjele mlaz. Mogle smo ga i rukama dodirnuti. Dok smo se tako divile vodi koja je bijesno tekla kroz naše prste, netko (jedan od tih srednjoškolaca) nas je gurnuo u bazen. Ne sjećam se kako, zašto, mislim da je čuvar bazena to skužio i izvukao nas. Znam samo da smo se našle mokre u odjeći i isprepadane pred mamom koja je urlikala, što joj ne zamjeram, ali krivo je bilo protumačeno to kupanje. Naime, po njenoj verziji mi smo se same bacile u bazen, jer kako i čuvar “kaže” nije nas nitko gurnuo. Naravno da se ona šačica pobrala glavom bez obzira. I tako smo mi do dana današnjeg osuđene u to ime.
Nitko nije uzeo u obzir da smo bile u odjeći. Čisto sumnjam da bi netko dijete sa predumišljajem krenulo na kupanje u odjeći, ali, ajd, nek joj bude.
Događaj br:2
Išla sam u šesti razred. Kao i obično, mama je radila. Sestra i ja samo bile same doma. Prije nego nastavim moram časak naglasiti da sam ja jedno strašno radoznalo čeljade. Nije bilo ormara ni ladice ni police koju ja ne bi privižitala. Nedaj Bože da je u kući bilo nešto, a da ja to ne znam. I tako, mama je imala više torbica, a ja sam tako rado znala zaviriti u te torbice. Ugledala sam torbicu i naravno, pravac u nju. Kad sam je otvorila bila sam presretna, unutra sam pronašla paketić špangica i jednu naušnicu, prkopala sam cijelu torbicu da bi pronašla i drugu, ali je nisam našla. Mislim ja šta trebaju mojoj mami špangice kad ima kratku kosu i šta će joj naušnica i to jedna kad nema probušene uši. Sve mi je to bilo sumnjivo pa sam jedva dočekala mamu da se vrati s posla i razjasni situaciju. E, kako sam se grdno prevarila. Umjesto objašnjenja sam bila zasuta sa tisuću pianja: Gdje sam to uzela, zašto, kako, kome? Ni kriva ni dužna – izvisila. Još jednom je radoznalost ubila mačku. Prošli su dani, tjedni, mjeseci, ispitao se cijeli grad, rekonstrukcije događaja, kazne, e, ljudi moji, bila sam kažnjena. kako god okrenuli, bila sam kriva posvim točkama optužnice, svi su me osudili, dok sam ja samo bespomočno kršila ruke i cvilila: nisam kriva. Evo i godine su prošle, a moja se majka malo smekšala, jer i dan danas ja to spominjem kao nemili mi događaj i pokušavam skinuti krivicu sa sebe. Sad sam ipak uspjela skinuti krivicu sa sebe, ali još uvijek nije pronađen onaj tko je to stavio u njenu torbicu.
Zato vas molim ako nešto znate o tom događaju, zapravo, apeliram na vašu svijest, pomozite mi pronaći krivca.
I još samo nešto. Ako netko zna tko mi je otuđio moju zlatnu ponicu u Vrličkoj kali, kad sam svratila do prijateljice i ostavila je parkiranu pred ulazom, neka javi. Nagrada poštenom nalazniku. zaboravih reć da je to bilo 1988 god.