Vjerovala sam nekad da nije za mene. Čak sam se i pomirila s tim. Nisam je tražila, a kad je došla nisam je prepoznala. Mislila sam da je to još jedna od onih priča u nizu koje završavaju prazne. Tek prolazna stvar. Drago mi je da sam se prevarila. Zapravo nisam se ja prevarila nego je ona prevarila mene.
Na početku je bila sramežljiva, teško me je mogla nagovoriti da se odam. Uvijek sam imala zid, štitio me i bila sam sigurna, ali nisam znala da je ona zapravo iz samog sunca došla i otopila moj ledeni zid. Našla sam se ogoljena i bilo me sram, a kad me je zagrlila, onakvu kakva jesam i dala mi toplinu kakvu u životu nisam osjetila, oslobodila me zauvijek.
Prošlo je već dosta vremena i vidjela sam, bar mislim, sva njena lica.
Ona je zezalica. Čas se pravi važna pa je nemoguća, čak se i sakrit zna pa je tražim, a nekad je pustim da sama dođe, nekad je musava pa šuti, nekad je prgava pa se svađa. Najviše je volim kad me grli, tad zagrlim i ja nju, a onda se najednom stvori još jedna, a onda još jedna….ma da se čovjek zapita.
Volim i kad me hrabri, jaka sam baš zbog nje, kad me kudi krenem tražit novi zid, ali me uvijek preduhitri, zna me bolje nego ja, onda tražim neki list ili knjigu, ma bilo šta, samo da ne gledam u to lice, ali nemam šanse, već je tu i već se smije. Gotovo je.
Još nešto o onom kad me takne.
Iz ruke u ruku teče sunce, tankim mlazom. Dlan je pun, a onda krene dalje i ne prođe još puno, cijelo tijelo gori.
Tad nestane tijelo, ostane čista energija, zapravo, ostane sunce. Naš početak i kraj.