Danas svečano obečavam da ću biti cinična i užasna, a sve je to od lošeg Vina, ma ne, sve je to od gladi.
Ribo, ne želim te oponašati, ali za dušu mi je ovo:
Živjela jednom jedna predivna kraljevna. Imala je duge zlatne kose i prekrasne plave oči, a njeno lice je uvijek krasio osmijeh. Njeno tijelo je bilo vretenasto i gipko, a koža nježna i baršunasta, brižno njegovana. Jako je voljela svog kraljevića. Živjeli su u prekrasnom dvorcu oko kojeg su bili zasađeni kilometri aleja ruža u bojama kakvim se samo zamisliti može. Imali su i prekrasnu djecu. Kćerku i sina, velikih plavih očiju, koje tugu u svome životu ne vidješe.
Radost i veselje ove divne kraljevske obitelji potrajaše godinama, na čemu im je svekoliki puk bio zahvalan, jer ga ne tlačiše sa silnim porezima i ostalim daćama, kako to već biva, sve dok jednog dana kraljevna ne ugleda malenu nakupinu sala na svom desnom pa i lijevom boku. Silno se ražalosti pa pozva sluge, viječnike i ostale mudre glave da odluče kako stati na kraj ovoj nemiloj spoznaji. Promišljaše oni dan, pa dva, pa tri i tako četvrti dan dođoše pred kraljevnu koja već polako gubljaše nadu i zalegavši u krevet, jadna i neshvačena, jedva zamjetno klimnuvši glavom ih pozdravi.
Ta premudra gospoda potanko izlože svoja premnijevanja i zaključivši ustanove da kraljevna ima da se bavi sportom ili da drži dijetu. Ona sad pade u još dublji očaj, jer očekivala je nešto lakše, potjera ih van i sjetivši se da je jednom čula za staru Xagerlawdu koja je miksala čudne napitke, pozove po nju. Glasnik se vrati objasni kraljevni da je starica nepokretna i da kraljevna mora k njoj. To je još jače neraspoloži, ali bacivši pogled na bokove uvidje da joj nema druge te se otputi u noć. Zaogrnuta bijelim vunenim šalom, preko polja pa kroz usjek u stijeni stigne do, kako joj se činilo, kraja. Ali to ne bješe kraj, nego malo bolje pogledavši vidje da je ulaz, pokriven zastorom od lišća nekog čudnog drveta koje je raslo tik iznad njene glave. U taj tren lišće se samo od sebe razmakne i ona se nađe u mračnom zagušljivom tunelu. Prvi trenutak pomisli da je u potpunom mraku, ali onda nadzre u daljini slabašnu svijetlost. Polako, tapkajući krene prema svijetlost. Nenavikla na ovakve stvari, jeza ju je podilazila, ali čim pomisli na bokove to joj dadne snage i ona hrabro nastavi koračati. Sad se svijetlost bila jača i prostorija prema kojoj je išla poče dobivati oblik. Bila je to spilja sa čijih se stjenka slijevala voda i tad spozna da ono šljapkanje, dok je hodala, je bilo uzrokovano tom vodom, a otud i onaj miris vlage koji joj je nadraživao nosnice. Zakoračivši u svjetlost stade kao ukopana, jer je tu dočeka cijela njena obitelj. Na stolu je stajala ogromna torta sa onoliko sviječica koliko joj je bilo godina, a otud i svjetlost. Svi u glas složno zavikaše: Sretan rođendan!