Ma jel’ to sve zbog jabuke?
Kao uvod u ovu priču moram napisati da sam cijeli život bila borac za pravdu, moju i tuđu ili kako bi netko mogao reći: istjerujem pravdu, na sunce, na čistac, na svjetlost dana ili gdje god zatreba. Često su mi se moja nastojanja obijala o glavu, ali kad je nekome u njegovu bit usađeno da svira taj će svirati, ma što god da se desilo, opet i opet. I u tome je ljepota: ono smo što jesmo, jedinstveni pod kapom nebeskom.
Malo sam zalegla, u pauzi od kućanskih poslova, ravno na krevet, s mislima tko zna gdje i dok sam uživala uz bolno opuštanje kičme, skrene mi pozornost prilog na “Explozivu”. Otvoren je novi restoran “Hooters”. Tuga me obuzela gledajući te curice koje onako skakučući, u totalnom neskladu jedna prema drugoj, zabavljaju goste. Pa svakih pola sata pljesak koji najavljuje navijačku točku. Komentiraju “muški” da oni to ne bi, a jedna starija žena oduševljeno klima da bi. E sad se ja pitam: jel’ to stvarno ženski mozak uskračen za pamet (čast iznimkama) ili je bez obzira na to u našoj biti da budemo one koje zabavljaju, koje se omalovažava, one koje su potlačene, bezvrijednije. Da se ovo krivo nebi shvatlo, nisam feministkinja niti se slažem sa njima (za mene je budalasto biti jednak s nekim koji je potpuno različit), ali da bi mogli jednako doprinositi životu, to da.
Odlutala sam.
Komentar kao kap koja je prelila čašu je: Čovjek je zamišljao da bi one trebale imati veće poprsje (da se tako izrazim). Što se mene tiče, još jedan cirkus je stigao u grad. Samo se pitam zašto je i u ovom cirkusu žena u središu gluposti. Da li mi to same dozvoljavamo? Vjerovatno da. I dok god pristajemo na ovako nešto, kako ćemo moći u nekoj drugoj prilici reći da mislimo ozbiljno. Zašto su neke dušu ispustile boreći se za ženska prava, kad su druge objeručke prihvatile to bezumno cupkanje uokolo. Probajte muškarca zamisliti u istoj ulozi, tu u našoj još uvijek “konzervativnoj” lijepoj našoj.
Kad se stvari ovako poslože uopće više nije čudno zašto su žene oduvijek bile drugorazredna roba. Zato što su to dopuštale. Nasljeđe je teško breme. Kalup po kojem smo izrađene je nekad davno napravio netko, slučajno ili namjerno zarezavši na krivom mjestu. Sve imamo taj rez. Neke koje su vješte sa alatom, obrade to mjesto i naizgled poprave. Malo ih je, ali pojedinačno ne mogu ništa. Treba pronaći orginalni kalup i na njemu popraviti grešku. Gdje li ga je tvorac pospremio?
Zapitala sam se još i da li će one i kad bude jedan čovjek u restoranu pljeskati i navijati i praviti budale od sebe. Na engleskom, naravno, jer kod nas je malo napisanih navijačkih pjesmičica. Koliko brzo će se zasititi ovako “veselog” posla?
Još samo o hrani, ne znam što je sve na meniju, nešto sam načula, ali sve kako mi se čini: još jedna hrpa američki obrađenih splačina. Sigurno sve sama zdrava hrana.
Moj muž kaže da mu se ne sviđa to što sam napisala, a i zašto bi, kad je on muško i takvu glupost neće doživjeti od muškog spola. Ne kažem da oni ne rade gluposti, naprotiv, rade, ali jeste li primjetili, nikad protiv sebe.