Sjećate li se ljudi iz svog djetinjstva? Sjećete li se tko je u prvom razedu osnovne škole sjedio ispred vas? Ako se kojim slučajem sjećate, da li znate gdje su ti ljudi sada? Jesu li među živima, jesu li u Hrvatskoj, jesu li sretni, tužni? Da li biste ih prepoznali na cesti da ih sretnete? Ako biste ih prepoznali, da li biste ih pozdravili ili stali s njima popričati? Mislite da bi oni vas prepoznali? Na kraju imate li vremena i volje misliti na te ljude i jesu li oni gotovo poglavlje vaše knjige života?
Ne znam zašto, ali jutros sam razmišljala o svojoj susjedi i nekad dobroj prijateljici, koju nisam vidjela pa sigurno 4 god. Sjećam se da sam je posljednji put srela u Aquariusu, došla je do mene da me pozdravi. Nabacile smo jedna drugoj par praznih riječi i to je to. Gdje su nestali oni dani kad smo znale satima sjediti u travi čitati knjige? To je bila moja prijateljica za čitanje knjiga. Ona je tada jedina čitala knjige u toj količini kao i ja pa smo imale zajedničkih tema, a najdraža nam je bila Marija Jurić Zagorka.
Kako svi idu svojim putem, tako i ja, otišla sam u Zagreb u srednju školu. Poslije smo se vidjele još svega 20- tak puta, jer putevi su nam se očito razmimoilazili. Ovo ljeto sam čula da Živi u Kongu. Žena je odmah postala heroj u mojim očima, jer se uspjela othrvati sredini u kojoj smo živjele i otišla. Kako bi se reklo: put pod noge. Drago mi je zbog nje, jer znam da je priželjkivala drugačiji život od onog kojeg je živjela.
Ne znam kako joj je tamo, ali samu misiju proglašavam uspješnom!
A sad priča o mojoj dragoj prijateljici koja se još uvijek muva tu oko mene, samo ne znam do kad. To kažem zato jer je i ona napravila neke korake u životu za koje bi se tek nekolicina odlučila.
U ovoj internetskoj eri, kad se bliskost između ljudi sve više svodi na virtualno, moja M. je pronasla prvo virtualnu, a zatim stvarnu osobu zbog koje se odlučila na drastične korake. Sati i sati razgovora preko tipkovnice i M. je bila spremna otići sama u nepoznato. Koliko bi vas kupilo avionsku kartu i krenulo (opet, put pod noge), tamo gdje nemate nikog svog, tek slovo na papiru, možda zamišljen lik, želju za ostvarenjem vaših snova ili već nešto za što smatrate da bi vrijedilo truda? Ona je otišla i imala je sreću. Bilo je to, uglavnom, ono čemu se mogla nadati. Vratila se puna dojmova. Za nju je to vrijedilo truda, novaca, vremena. Ići će opet, a možda i jednom kad ode, ostane zauvjek. Draga moja, želim ti ovim putem sve najbolje u životu i ako odeš da budeš sretna, da ostvariš sve svoje snove!
Bez obzira na to hoće li M. otići ili neće, ona je bila i biti će dio mog života. Svima nama život je satkan od bezbroj lica, nekih više, a nekih manje poznatih, nekih dragih, nekih bez imena, nekih imena bez lica, ali prepunih osjećaja. Svi ovi ljudi koji su sudjelovali u mom životu su dali svoj obol da bih ja danas mogla biti ono što jesam:
Čovjek!