Toliko sam posla imala ovih dana da nisam stigla ni redak napisati, a danas sam opet čula nešto prestrašno pa sam po dojmom.
Jedna 23-godišnja cura koju sam i životu vidjela dva puta sinoć se ubila. Uopće nije bitno voliš li te ljude il’ ih tek poznaš ili ne znaš, shrva te činjenica da je gotov jedan mladi život. Već toliko mladosti je otišlo u nepovrat i ne može čovjek a da se ne upita: koliko vrijedi taj ljudski život. Krhki smo kao mali mravi.
Kao roditelj uvijek gledam to sa te strane i pitam se da li ću biti toliko dobar roditelj i uspjeti pokriti sve teme i sva kolebanja u tim malim glavama. Ne znam u kojoj količini, ali smatram da je ljubav baza na kojoj se stabilno gradi.
Koliko su roditelji krivi za takve stvari govori i činjenica da je ova cura uz živu majku bila sama, gladna i napuštena, nije imala nikog da joj ulije samopouzdanje i kaže da je svaki problem samo jedan trenutak u životu i da će proći. Nije je imao tko naučiti da se bori. Nažalost, puno ih je takvih.
Žao mi je što se ovakve stvari događaju i što vas ovim davim, ali trenutačno sam u takvom raspoloženju i ne mogu se isčupat. Nema sretnih zaključaka ni pametnih misli samo jedna velika zbrka…..za sad