Da, život je i lijep i jednostavan i sve ono što želim da bude, samo ako to doista želim. Nezahvalna ja i dalje želim da bude još bolji i još ljepši i još jednostavniji.
Za pocetak sam izbacila dnevnik, ne zanima me loše stanje u svijetu, niti tko je koga ubio niti koliko je ljudi poginulo u nekakvom odronu, ne zanima me nikakva afera vezana uz naftu, drogu, preljube, izjave politicara na sjednicama. Ne zanimaju me kvazi-zvijezde niti našeg užeg ni šireg neba. Ne zanima me koliko netko ima djece i koliko placa struju. Ne zanima me.
Zanima me koliko brzo raste trava. Zanima me koliko bi vremena trebalo jednoj rijeci da se procisti od svih otpadnih voda. Zanima me kako je disati na višoj nadmorskoj visini od 5000 m. Zanima me kakav je osjecaj imati vlastitu kamenu kucu. Zanima me kako je živjeti na Aralskom jezeru usred zime.
Bilo bi mi drago dramaticno reci da sam izbacila žutu štampu i sapunice iz života, ali eto, ne mogu, jer nikad nisu ni bili dio mog života. To je previše opterecenja. Dovoljna mi je samo slika Kokolove bake pred televizorom i njeno mahanje rukama dok raspravlja sa glumcima ili ih cak upozorava na zasjedu. Žuc joj se izlijeva dok pati zbog nanesene nepravde. Kakva sam i to bi me pogodilo da gledam. Ne hvala.
Ako od necega patim, to su onda moje vlastite senzacije. Zašto i kako se rode, ne znam ni ja sama, znam samo jedno, kad se dogode, sve pršti energijom, a ponekad se radi samo o novootkrivenoj kraševoj marcipan-naranca štangici u rinfuzi.
Borila sam se dugo sa osjecajem manje važnosti, ako nisam bila ukorak sa pojedinim tokovima u društvima u kojima se krecem. Danas mi je potpuno svejedno što je engleski jezik in, pa je must to ubacivati u recenicu svu silu anglizama nebi li se ucinilo pametnijim ono što govorim.
Nisam nikad bila protiv proširenja vokabulara stranim rijecima, pogotovo što je industrija brža od predaje s koljena na koljeno i prebrzo izbacuje novitete koji zastare prije nego dobiju ime. Imamo sigurno puno skromniji jezik nego je hebrejski, ali je naš i bogati smo vec time što se znamo njime koristiti, barem nakolicina nas. Ne mislim pri tome samo na korištenje, jer puno stvari se koristi, kao na primjer papir, ali širok je taj spektar, od zlatnih slova do necijeg dupeta.
Ustvari, zamara me sva ta preserancija.
Razmišljam vec neko vrijeme o selidbi.
Možda su u pitanju geni mojega dida koji evo vec tri godine planinari nebeskim prostranstvima. Volio je odlutati, sam, danima bi pješacio sa svojim sombrerom na glavi i opankama na nogama. Prevalio je taj planina toliko da je kojim slucajem imao brojac kilometara ugraden u nogama, davno bi stao na onih konacnih 999999 ili koliko vec znamenaka.
Jasno je kao dan da svoj posao mogu raditi gdje god se nalazila, Kokolo isto tako, cak mi je nekidan šapnuo: samo reci: “želim” i odlazimo odavde.
Bila sam dugo vremena u zabludi, što varajuci sama sebe, što padnuta pod utjecaj velegrada, ni ne sumnjajuci da sve ono što je vrijedno nije zapravo takozvana mogucnost življenja, jer je moja višegodišnja mogucnost življenja postala svakodnevica u kojoj ne živim doslovno, vec opstajem kako me tobože ne bi samljelo.
Uvjerila sam se, i to poprilicno, da najviše od života što moja djeca mogu dobiti je upravo: Zagreb. Pa tu je sav splet raznih hobija, glazbene škole, ucenja stranih jezika, sportova na pretek i tako se naš život sa djecom sveo na odvažanje i razvažanje po aktivnostima pod parolom “bolje ih što više zauzdati da im ne bi palo na pamet da zastrane na ulici”.
Idila obiteljska, kao na reklami: tata, mama, kcerka i sin. Vec nas vidim kako ujutro mažemo na kruh Dukatela namaz, ljubimo se i svatko krece u svoj svijet. E, pa nije tako. Ujutro je kaos. Ne zna se tko pije ni tko placa. Jednom treba mene izvlaciti iz kreveta, drugi puta nekog drugog, a to je tek ništa u usporedbi sa oblacenjem pogotovo ako nije ispeglano nešto što se mora obuci. Onda ide rasklapaj, utakni, upali, rastegni, potraži…aaaaaaaa kasnim i tako to.
Postoji bolji život od ovog, ja to znam i želim.
Da, želim to, dok još imam moc mijenjati svijet, a to je sada.