Da nisam ovoliko bolesna, hoce reci grloboljna, ovih dana, sigurna sam da bi svašta napravila, naime, imala sam planove, ali kako moja baka kaže: ne daju posranom do potoka, tako i ja dane provodim na svom šestom katu, cešce u krevetu nego izvan njega.
Htjela sam napraviti preko nekoliko stvari u stanu kako bi poboljšala kvalitetu slike kod budenja ili tek nagraditi oci kod svakodnevnog proticanja stanom, ali me saplelo u postelju.
Dušu sam skoro izbacila iz sebe kašljuci, ali duša ne želi van, primila se zadnjim snagama za vrh jezika i ne da se. Svaka cast njoj, jer samo duša od covjeka ima toliko snage, ja svoju polako gubim.
Vani je kao i jucer prekrasan dan, ali bila bih zaista cudna slika da sa debelim šalom oko vrata izadem van, ma zapravo, koga briga kako bi ja izašla van.
Danas se vracaju doma moja dva muškarca. Nije ih bilo cijela cetiri dana i moram priznati da sam se odmorila, barem onoliko koliko sam mogla uzimajuci u obzir moje stanje.
Kad cujem na telefon onaj sitni glasic koji kaže “nedostaješ mi”, majka se topi kao sladoled na suncu.
Jesu me razapela ta moja djeca, a ja sam im se predala bez pogovora i oblikujem svoju pricu po njihovim potrebama.
Onaj koji nema djecu ni sanjati ne može koliko drage sputanosti prihvatiš onaj cas kad spoznaš da si roditelj. Vežu te neraskidivim sponama.
Kako sam sklona nepotrebnim usporedbama, gledam druge roditelje i pitam se kako to da njihova djeca nisu uspjela toliko sputati njih. Zapravo, možda i jesu, ali ne neki drugi nacin.
Ponekad se osjecam i ugroženo koliko toga ne mogu u odradenom trenutku, a onda sa druge strane me sustigne grižnja savjesti zbog vlastitog razmišljanja.
Zaista ponekad nije lako biti roditelj i biti rastrgan.
Danas je svijet sve samo ne prilagoden našoj djeci.
Ja se sjecam svog vrta u kojem sam odrasla. Vrt je bio moj uvijek kad nije bilo hladno i dok nije padala kiša. Imala sam prijatelje s kojima sam se igrala najcudnijih igara i nekidan sam se slucajno srela sa par njih pa smo se sjetili nekih naziva. Smijali smo se, jer danas, u Zagrebu, kad vec petnaest godina živim ovdje i slušam jedan potpuno drugi govor, “grupa grupu traži”, “kukale”, “trulava kobila” zaista zvuce smiješno.
Nama je bilo lijepo i skakali smo po cijeli dan vani, dok evo, moja Fjokica je provela cijeli vikend samnom doma, osim što je preko Skypa igrala sa rodicom iz Zadra neke igre.
Da se zapitam.
Zapravo sam zabrinuta, gdje to ode, u tolikom moru djece moje dijete sjedi doma. Sumnjivo mi je to, zaista. Cak i kad je telefonski prijateljica zove van ona koluta ocima. Nije mi to jasno.
Gdje sam pogriješila (ovo je školski primjer kako se roditelj odmah osuduje zbog vlastitog mu propusta)?
Ne znam, zaista, ali idem cackati.