Kako je madame De Mjan trčala po kišici
Baš ovog jutra madame De Mjan odlučila je krenuti van niti ne pogledavši kroz prozor stana koji je krasio većinu površine zida na kojem se nalazio, zauzevši nekih cca četriri metra kavadratna. Pretpostavljam da je bila tupa, kao što obično zna biti tupa cijeli dan nakon što podlegne potrebi da u manijakalnom proždiranju čipsa u večernjim satima natovari teret koji bi joj za cijeli sljedeći dan sjedio poput velike stijene, otprilike veličine odrona na autocesti od neki dan, što se kao vijest provlačila cijeli dan po udarnim vijestima i tako si osigurala tupilo u vidu slijepila i zaglušenje, jer samo da je i zatvorila oči mogla je čuti krupne kapi koje su bjesomučno šibale prozor sa vanjske strane. No, kako rekoh, očito je u ovom slučaju za nju bila mistrija.
Par trenutaka poslije našla se pred vratima od zgrade vidno začuđena. Brzo su joj misli preletjele preko par uzaludnih pokušaja vlastitog razuma koji ju je uvjeravao da se treba vratiti po kišobran, no, hrabro srce i brzopletost, koje joj ponekad očito ne manjka, nagnali su madame De Mjan na odluku da pretrči tih, kako se kasnije pokazalo, sudbonosnih dvadeset metara.
Stisnutom desnom rukom uz džep od jakne, koji je vlastitom krivnjom napravila preplitkim pa je morala zadržavati novce da joj ne izlete iz njega, a od torbica i novčanika je uvijek zazirala, trčala je kao da je vrazi nose, a pri tome mislila kako je sretna jer može ovako brzo trčati, jer izgleda da se ipak isplatilo onih par sati treninga na koje je išla pa su joj noge ovako lagane. Uskočila je u auto i krenula putem preko par kvartova u namjeri da kupi nešto vune što joj je falilo da bi uspjela dovršiti kapicu za svoju kćerku i tako je pridružila šalu koji se već dva dana ponosno šepiri na vratu ovog pomlatka.
Uletjela je u dućan opet trčući, ali ovaj put tek bijednih deset metara u usporedbi sa onih dvadeset. U maniri bakice od šezdesetipet godina prionula je u potragu. Diveći se nekoj novopristigloj vuni kupila je još tri klupka imajući već jasnu sliku onoga u što bi se ta vuna pod njenim zlatnim prstima trebala pretvoriti.
u jednom trenutku sjetila se da nije sigurna da li je ponijela mobitel sa sobom pa je posegnula za plitkim lijevim džepom gore spomenute jakne. Kako ga nije bilo unutra odagnala je strah mišlju prisjećajući se toka misli netom prije izlaska u kojem se dvoumila da li ponijeti ili ne to nužno zlo u kupovinu. Obično je on bio predmetom razbijanja snova, kao mjehura od sapunice, kada bi zazvonio baš u trenutku kada bi ova vrijedna glava tonula u carstvo snova švrljajući po svim tim ukrasnim vrpcama, koncima i svim ostalim radostima te je tako uvijek vračao naprasno u javu narudžbom njenih vrijednih ukućana koji su pod hitro zahtijevali da se svrati u dućan jer je nestalo toaletnog papira. Zato ga nije voljela u kupovini, pretpostavljala je da ovih pola sata može bez njega pa ga je valjda i ostavila doma.
Svratila se još u dućan po namirnice za doručak i današnji dan i krenula doma.
Ušla je ne sumnjajući u vlastiti razum u stan i priupitala još s vrata jesu li njeni najmiliji vidjeli mobitel. Muž je sa upitnikom iznad glave izjavio da se baš čudi zašto se madam De Mjan ne javlja na isti (jesam li vam rekla da je stalno zivkaju kad ide u kupovinu). Uzela je njegov mobitel i krenula putem auta neprestano pozivajući sebe i kod trećeg ili četvrtog pokušaja poziva, usred zvonjave, ona draga gospođa koja živi u mobitelu joj je ljubazno rekla da je korisnik isključio mobitel.
Madam De Mjan se jednostavno nije mogla oduprijeti porivu, koji ju je gušio, što od ljutnje prema sebi, otimaču, vlastitoj nespretnosti i nesmorenosti ne brizne u plač. Cvilila je cijelim putem do stana i povremeno na sav glas psovala svim nepoštenim ljudima na ovom svijetu. Da, madam De Mjan je bila prokleti idealist kad su takve stvari u pitanju. Mislila je da bi svi trebali biti pošteni kao i ona i opet se potvrdilo u njenoj glavi ono staro pravilo u kojem ona nije bila mjerilo ovog svijeta.
Našla je načina za spasiti broj, ali netragom su nestali podaci koje opet, u maniri starice od šezdesetipet godina, nije backupirala na kompjuter. Proklinjala je opet tom prilikom otimača i sve njegove. Većina vrijednih brojeva iz posla kojeg gradi već dvije godine su otišli u nepovrat.
Pokušala je još jednu stvar i na papir A4 formata crnim slovima ispisala srcedrapajući tekst u kojem moli otimača da vrati barem karticu jer je od životne važnosti. Ovim putem molim one koji je poznaju da na isti broj mobitela već od sutradan počnu slati sms-ove sadržaja: to sam ja XXXXXXX. Unaprijed se zahvljujem u njeno ime.
Samo da znate, još nije gotovo, jer madame De Mjan ima asa u rukavu, a kako ima i detektivske sklonosti mislim da ćete čuti nastavak ove priče.