Pazi što govoriš konobaru!!!
Ako sam to jutro probudivši se i promislila da bi taj dan mogao biti obican, da obicniji ne može biti, shvatila sam netom poslije da sve što je nekad uopce moglo biti obicno u mom nacinu življenja je sada na stotine svjetlosnih godina daleko od mene.
Krenula sam na jednu od mnogih turneja po gradu, a i šire, u potrazi za svetim gralom ili barem onim što bi moglo predstavljati sveti gral u mojim nastojanjima pretakanja moje mašte u zbilju.
Bilo bi prejednostavno da sam na svojem putovanju bila sama, nego sam morala, zaista morala, još jednu nevinu žrtvu uvuci u taj, do dana današnjeg nerješen splet zakucastih okolnosti. A bol koja je nastala onda, još i danas, cijela dva dana poslije, i dalje tinja u mojim grudima.
Ne moram posebno ni naglašavati kruljenje mog želuca negdje oko 15:00, cijelih 20 sati nakon što je isti primio zadnji obrok. Igrom slucaja put nas je baš u tom trenutku nanijeo u Samobor. Sad bi rado pregrizla svaku lijepu rijec koja je izlazila iz mojih usta od onog racvanja na ulasku u grad do samog centra. Odmah smo zamjetile, moja drugarica Cvijeta i ja, da nešto nije u redu sa tim ljudima, mislim, lijep grad i sve to, ali nešto tu gadno šteka. Cudili su se nama dvijema, kako kažu: ko pura dreku, još dok smo sjedile u autu, a zaista sam se zapitala što bi bilo tek da smo izašle van, svaka sa po jednim zekanom oko ramena na dolje.
Da smo barem te poglede shvatile kao upozorenje, ali ne….pretpostavljam da nam je glad iskrivila percepciju, jer smo unazad dva sata sporadicno spominjale obrok kao nešto što se uskoro mora dogoditi.
Ne jede se u Samoboru svaki dan, pa se složismo nas dvije kako bi mogle prezalogajiti tu, a ona rece kako se kod GABREKA dobro jede. Odlicno!
Ponašle smo GABREKA dok si rekao GABREK te se fino usjele na stolicice, a meni pogled zape za lijepo uvezene kožne menu-e (ili kako vec) sa otiscima vruceg žiga. Baš je to ono što tražim, uskliknula sam konobaru, a on se ljubazno raspitao kod vlasnika za onog majstora koji je to majstorski obavio. Saznali smo važne stvari.
Neki bi rekli sudbina, a ja bi rekla: sranje, radije bih da nisam nikad došla u priliku upitati tako nešto, ne zbog otkrivanja novih horizonata vec zbog necega što je tek trebalo uslijediti.
Cvijeta se hvalila na sva usta kako je vec bila tu i da im je jako fini umak od šumskih gljiva sa njokima pa sam to i narucila, mislila sam: žena zna. I znala je, jer je bio jako fin, a ako mislite da sam se otrovala, varate se.
Ona je narucila neku njihovu salatu sa sirom, a za kraj smo maznule tek svaka po pola porcije palacinka koje su bile toliko fine da bi ih mrtva usta jela, ali su ipak kod svake na tanjuru ostale tužne nepojedene polovice. Nisu stale u želudac, to su rijetke prilike kad covjek poželi imati malo veci.
Site do almost raspuknuca prpošno smo zatražile racun. Otvorim onu finu knjižicu, a ono cifra 200 kn. Pogledam Cvijetu, a ona pogleda mene. Šumske gljive sa njokima, salata, 2 porcije palacinka, mineralna i cola – 200 kn. Racun ne štima, složile smo se obje, jer smo po menu-u, onom kožnom sa vrucim pecatom, otprilike imale uvid u iznos koji nas je trebao zakvaciti.
Pomnijim pregledom – stavka po stavka ustanovimo kvar. Konobar je zaracunao dvije porcije šumskih gljiva sa njokima. Hahahahaha, nasmijale smo se slatko, pa da, vidiš ti njega kako on to fino nama app. Dode konobar, a ja fino njemu reknem neka popravi racun, jer ovaj ne štima. On me u cudu pogleda i kaže: racun je u redu, bile su dvije porcije šumskih gljiva sa njokima. Tu nastade verbalno povlacenje konopa (narucila sam jednu, ja sam mislio da hocete dvije, a ne, ja sam samo jednu narucila, ja sam vam donio dvije…..).
E sad, da ja nisam pojela SAMA te dvije porcije, još bih imala aduta za neplacanje racuna, a ovako mi je preostalo samo platiti i za vijeke vjekova ostati osramocena zbog procjene konobara koji je samoinicijativno odredio da meni treba dupla porcija, te da sam ih proždrla obje ne trepnuviši, poimajuci ih kao jednu. Mogu se ja sad kleti sa cim god hocu da sam narucila jednu porciju, kad je istina neoboriva – sve sam smazala i ljuta sam jer nisam mogla reci niti rijeci u svoju obranu. Nisam mogla reci: vidite da mi je to bilo previše, kao niti: vaša je greška (što je takoder istina, ali ne adut koji meni pomaže u ovom slucaju) jer ste gluhi kao top i ne znate razlikovati jedninu od množine i na kraju najgore: zar vam ja izgledam kao netko tko jede dvije porcije. Eh……..ništa od toga nisam mogla reci jer sam sve SAMA pojela.
No ipak ostaje mi ta satisfakcija da se ovdje javno požalim na konobara i da više nikada ne krocim kroz ta GABREKOVA vrata.