Nije vrijedno žaljenja
Sjećam se, kao da je danas bilo, čovjeka koji stoji u predsoblju vrtića sa dvije čokolade u ruci. Bile smo face, sestra i ja, netko nam je donijeo čokoladu. Samo nama. Bile su to one dvijesto gramske sa lješnjacima u crvenom papiru. Imale smo tri godine.
Pet godina poslije za vrijeme ljetnih praznika, dok smo se igrale nedaleko od kuće malo niz ulicu, s posla se vraćala mama u svojoj crvenoj haljinici u pratnji bradatog čovjeka. Zaustavili su se na cesti dok smo se nas dvije sjurile niz travnatu padinu mami u zagrljaj. Sjećam se i svoje zbunjenosti pred tim čovjekom onaj trenutak pred upoznavanje. Pružio mi je ruku, a mama rekla: ovo ti je tata. Sigurna sam da bi istu reakciju doživjela da mi je rekla: ovo ti je metla. Što god da sam tada osjećala, očito nije bilo ništa značajno, jer sam već sljedeći trenutak otrčala od njih na igru.
Godinu dana poslije taj isti čovjek je zaustavio svoj Yugo 45 pred našom vrtnom ogradom. Dobila sam tada svoju prvu Barbie u životu, čak je iz Austrije stigla u našu selendru. Mislim da me kupio na nekih pet minuta. I ne samo to, dobila sam još i ono što će do kraja mog života biti sinonim za mog oca: kutiju keksa Domaćica. Bilo je godina kad sam prezirala te kekse, a danas mi ne izazivaju osjećaje, no još uvijek vidim njegovo lice na kutiji.
Sljedeće godine smo provele sedam dana s njim kod Bake u Splitu. Najjasnije mi se urezala slika prvog šamara koji je doletio kao grom iz vedra neba. Navodno, tata je bio malo umoran od previše ronjenja pa mu se zavrtilo u glavi. Nije on htio, ne bi on, čista slučajnost.
Tri godine poslije evo njega opet sa kutijama keksa Domaćica, klapa prvi put, klapa drugi put sljedeće godine kad nas je poveo u Zagreb kod sebe doma za vrijeme zimskih praznika.
Kad zbrojim život dakle do svoje četrnaeste godine svog oca sam vidjela u svega šest navrata, a pratile su ga uz to četiri kutije keksa Domaćica.
Sve se promjenilo onog dana kad sam odlučila upisati “primjenjenu” i doselila se u Zagreb k njemu. To je bilo dvije godine pakla koji možda budem nekada u životu imala volje opisati, jer kad podvučem crtu pod te dvije godine rezultat je bio: jedan slomljeni nos, jedan potres mozga, jedna povrijeđena duša, jedan slom živaca, jedna psorijaza i jedno more suza.
Ovakav otac nikome ne treba kao što nikome ne treba ovoliko bola, ali događa se i treba vremena za one koji mogu odlizati te rane. Ja sam svoje odlizala samo zato jer sam oko sebe imala ljude za koje sam znala koliko me vole. On je bio samo jedan loš odabir stanice na kojoj sam se zaustavila.
Razmišljala sam o nekim njegovim riječima, a bilo ih je puno koje su mene krivile za sve, da sam ja ta koja pamti samo ružne stvari. Da, možda je i bilo lijepih, priznajem da je i to moguće, ali jednostavno su poklekle pred ružnim.
On je danas nesretan, znam to, ali ja mu nemam snage pomoći, ma koliko ponekad osjećala da mu želim oprostiti, to je jače od mene. Još uvijek ga krivim što ga nisam imala za pravo, onako kako su druga djeca imala, ma koliko sebe uvjeravam da mi nikad i nije bio potreban, pogotovo ne poznavajući ga,potkrijepljeno njegovom arogantnošću i agresivnošću. Fizički i nije, jer imala sam sve, ponekad čak i više od toga, a umjesto njega imala sam baku i didu koji su moj dječji život pretvarali u bajku.
Kad čovjek nema nešto cijeli život kako može reći da mu to nešto fali. Jedna moja poznanica je tu istu situaciju u kojoj je i sama opisala kao: nije to kao da sam u džepu imala sto eura koje sam izgubila pa mi fale.
Dobro, ja to ne bih tako materijalizirala, ali u svojoj suštini to zaista je tako.
Danas se osvećujem, priznajem i sebi i vama. Ne znam do kad ću to htjeti raditi. Znam da je to loše, jer iz svega naučenog i pročitanog jasno je da nema duševnog mira dok ne zaključim tu priču, ali ja sam tu slaba, ali i ne želim biti jaka. Želim da ga boli i želim da pati.
Mislim da ću se početi moliti za to da prekinem već jednom sa tim cirkusom, zbog toga što me opterećuje i zato što sam sve svijesnija da je to njegova osobina, ta sklonost dramatici, a oni koji me poznaju znaju koliko ne želim biti kao on, a Onaj od gore se zaista zna našaliti. Njegova sam slika i prilika. Dva rogata koji bi prije iskrvarili na smrt nego popustili. Jedina razlika je, što sad već primjećujem, godine su ga slomile i postaje ljuštura svoje vlastite ličnosti. čovjek koji je negdje putem izgubio sve što nikad nije ni imao, a mogao je. Samo da je znao!
Posvećeno svim očevima koji su se izgubili na putu do srca svoje djece.