Aktualno
Uhvatila sam se nečega, zbog čega je nekolicina onih koji me poznaju ostala sa upitnicima iznad glave. Sad ovo “poznaju” postaje već upitno.
Zaista, koliko netko može nekoga poznavati?
Nitko me nije prisilio i bila je čisto moja volja organizirati desetu godišnjicu mature. u početku sam i sama bila skeptična (moram priznati), jer nikad nisam radila na organiziranju takvih ni sličnih, nazovimo manifestacija.
Jednostavno sam htjela vidjeti da li sam ja sposobna za takvo što.
I sad sam zadovoljna jer sam uvidjela da mogu.
U jednom danu uspjela sam nazvati većinu, odnosno sve one čiji sam broj iskopala. Još se igram detektiva kad je riječ o tri osobe kojima se zameo trag. Nestale su sa lica zemlje.
Ali, iskopat’ će tebe Bili.
Ponudila sam im opciju dvaju restorana i jedan je odabran od strane premoćne većine.
Još par ljudi je malo neodlučno, ali za tri dana slika će biti kristalno jasna.
Z A D O V O LJ N A!
Druga stvar kojom sam se odlučila pozabaviti u ovom tekstu je motiv odlaska na godišnjicu mature.
Konkretno, ja volim takva druženja. Ne događaju se tako često da bi mogla biti dosadna, ali mi je nekako drago sresti ljude koje nisam vidjela godinama, mjesecima. Kurioža baba u meni želi znati koliko tko ima djece, tko se udao, oženio, što radi. Zaista bi mi bilo drago znati što se događa sa tim ljudima.
Ne kažem da sam sa svima bila jako dobra, imali smo svoje male klanove kojih smo se držali. Sa nekima od njih se i dan danas družim.
Smatram da smo danas dovoljno odrasli i da neće izroniti neke stare nesuglasice, jer im zaista, po mom mišljenju ovdje nije mjesto.
Prvenstveno bi trebao biti naglasak na školskim danima kojih se rado sjećamo.
U manjim mjestima je to totalno drugačije. Odazove se cijela godina, a ne samo razred.
Gledala sam mamine fotografije sa njenih godišnjica. Njih 200-tinjak na jednoj fotografiji. Ne znam što vi mislite o tome, ali meni se to sviđa. Voljela bih da se može tako nešto u Zagrebu organizirati.
Zagreb je takav grad da svi imaju svoje jedinstveno mišljenje i kad se radi na bilo kakvoj organizaciji, ne smije se čovjeku kojem se nudi dati previše lufta, jer čim vide da je slobodno, pune šuplje rupe. Ne mislim pri tome ništa loše, jer svatko na svijetu bi trebao imati pravo slobodno reći što misli. Jedino što mislim da ova prigoda nije baš nešto za što bi se netko morao uhvatiti kako bi dokazivao svoj stav.
Da bi potkrijepila ovu tvrdnju, navodim primjer kad smo trebali odlučiti gdje ćemo ići na maturalac. Bilo je smiješno. Tridesetak ljudi sa skoro isto toliko destinacija.
Kao i onda, u ovakvim slučajevima, ja sam uvijek za varijantu: kud svi tud i mali Mujo!