Zove mene jučer Fjokica iz moje sobe sva u panici: “maaamaaaaaa, Ćuk ima u ruci ono masno”. Ja hladnokrvno upitam: “koje masno”, poznavajući Fjokicu i njenu skolonost senzacionalizmu, kojeg je nasljedila od svog oca. Ona i dalje viče: “ono masno što tata stavlja”. Sad već mene ulovi lagana panika i silom vrtim film unatrag, ali i dalje mirno pitam, hodajući do sobe: “a od kud je uzeo to masno?” Dok sam došla do sobnih vrata, ona odgovara: “bilo je kraj kreveta”.
I dalje u glavi imam jasno vidljivu sekvencu jučerašnjeg događaja u kojoj Kokolo odlazi do smeća i mislim se: to ne može biti, jasno sam vidjela svojim očima, nije valjda da me vid izdao.
Ulazim u sobu, Ćuk leži na krevetu i ja pogledom tražim po njegovim rukama u kojima nema ništa. Opet se okrenem Fjokici i pitam je: “gdje je to masno?”
Ona prstom pokazuje na mjesto iznad kreveta na kojem se nalazi prazni otvoreni paketić.
Meni lakne, ali svejedno uzimam to u ruke i krenem baciti u smeće, ali mi pogled pada na Fjokicu koja se smješka. Nakon što je upitam što se smije, ona odgovara: “ja znam čemu to služi”. “Naravno da znaš, ali zašto se smiješ?” Već smo toliko puta razglabali o tome.
A ona će na to: “pa to je normalno, mislim, vas dvoje se volite i to je u redu”.
Recite što hoćete, ali meni je drago da je u ovom kontekstu spomenula ljubav.
Simpatično smiješno je kad od svog djeteta dobijete odobravanje i razumjevanje.
Odavno već pričamo o svemu i sve znanje koje je shodno za njenu dob ima, sve što nastojim je da to ne bude zatvorena tema.
Kokolo je baš nedavno komentirao da mu je silno drago što možemo ostaviti paketić bilo gdje bez bojazni od “silnih trauma”. Nekad je većina djece vjerovala da to njihovi roditelji ne rade. Njihovi roditelji – nema šanse. Svi redom su začeli po svetome duhu.
Hvala Bogu, nama je takvo vrijeme daleko iza nas, ali sigurna sam da smo još uvijek u manjini.