Tako sam sretna da vam ne mogu opisati. Ipak se više lijepih stvari izrodilo ovom organizacijom mature.
Da bih došla do nekih ljudi zvala sam po telefonskom imeniku, pa ovaj da neki broj, pa zovem, pa onda dobijem opet neki drugi broj i tako. To je bio teži dio posla, a nešto zbog čega sam posebno sretna dogodilo se ovako:
Prvo moram naglasiti da je osoba za kojom sam tragala bila iz drugog razreda i to iz razreda u koji je išla moja sestra. Opet da pojasnim, imam sestru blizanku i išle smo u istu školu, ali na različite odjele.
S obzirom da je ta muška osoba bila s nama na 5 godišnjici i baš sam ga ja vozila doma poslije večere, sjetila sam se da bi ga mogla pozvati, jer se on uredno družio sa svima nama. Nisam znala broj telefona, jedino ime i prezime i mjesto gdje sam ga iskrcala. Navodeći se po tome, pronađem broj telefona koji sam odmah nazvala i javila se jedna fina gospođa, njegova mama. Pričala sam s njom barem desetak minuta. Ona je bila silno sretna što ga pozivam i onda mi je ispričala da je on prije 3 godine otišao živjeti u New York i da tamo dizajnira odjeću. Dala mi je njegov mail da ga kontaktiram, ali kad je u jednom trenutku umjesto @ rekla “veliko” G nekako sam znala da od te adrese neće biti ništa.
Prošlo je dva dana, tj došlo je jučer navečer kad mi je na mobitel stigao kilometarski sms.
Ja sam od onih ljudi koji baš ne vole tipkati poruke po mobitelu, tako da sam samo poslala nazad sms moleći da mi pošalje svoj mail, jer se po tipkovnici lakše raspišem (vidi se).
Zadivila me brzina sms i baš smo prokomentirali, kad je mobitel zatulio sa informacijom da je porula stigla, da smo očarani tehnologijom. Po cijele dane sjedim pred kompjuterom i čukam, šaljem mailove, pa i telefon je davno izmišljen (!!!), ali svejedno nekad sam zaista fascinirana.
Napisala sam mu mail i neko vrijeme čekala odgovor, a kako je bilo kasno, a on na poslu, otišla sam spavati.
Jutros kad sam otvorila mail bila sam osupnuta količinom teksta.
Zato i nisam stigla sinoć dočekati:) čovjek je pisao cijelo popodne.
Jedan podatak iz teksta: Hrvati u NY uredno slušaju Thomsona, ma mislim, znala sam ja to i ranije, ali ovako iz prve ruke i njegova nevjerica, kao i moja (na kraju krajeva) su me ostavili u čudu.
Radi na Manhattanu i svu odjeću koju dizajnira šivaju u Kini ili Indiji. Znam ja sve to, ali isto me ne ostavlja ravnodušnom.
Kako on kaže “prokleti kapitalizam”.
I tako, podosta informacija sam doznala o njemu. Spremam se i ja na pisanje jednog podužeg teksta, jer na toliko pitanja moram odgovoriti.
Ono zbog čega sam ovo napisala je, čitajući vaše komentare i slušajući uživo razloge za i protiv odlaska na večeru, puno puta se ponovilo ovo: ljudi s kojima sam htjela ostati dobra sam ostala i dalje se družim sa njima.
Život nas razbaca na sve strane i da nije tako mnogi ljudi bi se družili da nije tako. Ne želim prihvatiti da je nedruženje isključivo stvar njihovog odabira.
Slijedeći svoj život, imam toliko posla da se teško mogu na kavi naći sa nekim s kim se i inače družim, a kamoli sa nekim drugim ljudima.
Trenutačno smo svi u takvoj strelovitoj borbi za svoj život. Sad je vrijeme da se dokažemo i za druge stvari nemamo vremena.
Imamo ovih tri sata u 10 godina da se svi okupimo i što ne bi.
Ja sam zaista sretna što ću vidjeti neke ljude koje zbog brzine života ne stignem.
Tako mi je drago što sam se čula sa ovim dečkom, kao što je i njemu bilo drago.
Na kraju mislim da sam ja jedan prokleti idealist kad su ovakve stvari u pitanju.