Sinoć dok sam nešto tražila naletjela sam na crteže koje sam napravila još u srednjoj školi. Tada sam još bila nadobudna i mislila da me svijet samo čeka raskriljenih ruku. sanjala sam o modnoj reviji na kojoj ću sve ove crteže oživjeti. Nije mi padalo na pamet da smisao modnih revija nije ulupavanje novca u nešto nenosivo. Bila sam samo razigrana, a za novce me lijepo bolila neka stvar.
Nekidan sam bila na reviji novih nada modne scene, nakon čega sam sjela popiti kavu na kojoj se raspravljalo o nosivosti modela koji su bili predstavljeni. Teško do gotovo nikako bi bilo skrpati poštenu stvar za izaći van u tome, a oni su bili sretni jer su imali svoju modnu reviju. WOW!
Sad znam što im je na pameti. Još su mladi i nemaju pojma da svijet ima zube, sanjaju i baš im je lijepo.
Nema smisla govoriti o tome da bi se htjela vratiti i biti bezbrižna, ali sa smješkom se osvrnem preko ramena u vrijeme kad je moja inspiracija bila Bubimir.
Za mene je vrijeme crtica odavno prošlo, a ono što danas radim je itekako nosivo. Zadovoljna sam tim dijelom, čak, ponosna. Sazrela sam i godi mi to.
Jedan dan sam naletjela na blog koji me podsjetio na moju srednju školu. Ne znam koliko ta blogerica ima godina, radi stvari koje bi ja obožavala nekada. Znam da ima puno ljudi i mojih godina koji još i danas nose takav nakit i to je lijepo, jer oni još uvijek sanjaju, takvi ljudi bi trebali biti sretni jer su u srcu još uvijek djeca.
Nevjerovatno je zapravo imati dokaz o svom mentalnom razvoju kroz crtež.
Evo pogledajte što sam ja imala u glavi prije 13 godina.
