Mislim se cijelo jutro da li da napišem koji redak o onom što sam sinoć doživjela ili ne, ali evo, barem za one koji nisu imali tu, nazovimo čast, ući u prepunu dvoranu posljednjeg dana Cro-a-portera, par isječaka, jer vjerujte mi, vani ispred je bilo još onoliko ljudi ostalo čekajući koliko ih je bilo i u dvorani.
Ja mogu zahvaliti samo našoj dragoj sveprisutnoj Šatro koja nam je svojim magičnim štapićem pribavila ulazak na tu sad već, po mom skromnom mišljenju, reviju koja će se pamtiti.
Kad malo bolje razmislim, naziv revija u ovom slučaju ne sjeda na pravo mjesto, ali zato onaj naziv perfomance koji se tako ustalio u našem narodu, odaje pravu bit.
za one koji su iole upućeni u ovaj svijet već znaju da pričam o Ivani Popović, vrlo posebnoj osobi našeg modnog neba, koja od revije do revije izaziva čudne nizove ljudskih reakcija, od preneraženosti, gnušanja, začuđenosti do krajnjeg oduševljenja. Uglavnom nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a to je, svidjela nam se ili ne, poanta, želimo li se istaknuti. Međutim, svatko bira svoj način, a njezin svakako nije uobičajen.
Moram priznati da sam sa strepnjom sjedila iščekujući početak zureći u instrumente postavljene na modnoj pisti, razmišljajući o tome što je sada smislila, a uprilog mojim mislima bio je sam ulazak u dvoranu. Naime, na razglas je najavljeno bilo da će samo ući oni sa pozivnicama na njenu reviju, što nije bio slučaj prethodnih dana, gdje su imali pravo ući svi oni koji su imali pozivnicu za bilo koju reviju tog dana, a poslije toga da će svi morati i izaći van – svi iz dvorane. Ne moram ni napisati koliki su imali što za reći na to.
Bilo kako bilo, Šatro i ja smo sjedile blizu postavljenih instrumenata, a da li je to bilo pravo mjesto procijeniti ćete vi do kraja ovog teksta.
Svjetla su se zamračila, krenula muzika, a meni u glavi odmah se stvorila slika dalmatinske zagore, a na scenu krenuše izlaziti kršni momci sa dugačkim crnim brkovima, opasani pojasom sa kojeg su visjele kože sa krznom u izvornom obliku, a preko ramena; sve one ručne rukotvorine naših baka: stolnjaci i zavjese kukičane, končane.
Nakon kruga po pisti zauzeše mjesto za instrumentima: Let 3!
Zaorilo se dvoranom…što na nebu sja visoko..mjesec ili sivi soko’……treba li išta dodati ovome!?
Tada je krenuo spektakl. Tri mađahna dječarca izvodili su akrobacije. Dva curetka sa prosječnom tjelesnom građom izašla su u vrućim hlačicama, zapjevale, a onda je na scenu istupila Martina Vrbos, za one koji ne znaju; debeljuškasta članica nekad popularnijeg sastava “Putokazi”, sa bijelim turbanom na glavi, bordo prekrivalom gornjeg dijela tijela i zlatnom suknjom, nabranom kojoj su dva nabrana dijela zašivena zajedno, a rub je zapravo napuhnuta sredina između ta dva nabora. Na nogama jako visoke polu čizmice i neizostavne rupičaste čarape. Molim da zamislite tu scenu. Ta žena ima spektakularan glas!
Bilo je tu i pravih modela koji su s vremena na vrijeme punili pistu. Svi od reda su imali na sebi brkove, a među njima su se nazirala i neka poznata lica.
U jednom od nekoliko izlaza prvi po redu je izašao Robert Sever obučen u odijelo slično onima koje smo mogli vidjeti u seriji “Prosjaci i sinovi”, hodajući lagano pogrbljeno, kao starac sa prebačenim crvenkastim kratim kaputićem preko ramena.
U jednom trenutku su se svi članovi Let 3-a povukli i vratili na scenu sa kožama koje su sad bile postavljene na suprotnu stranu nego prije i svaka od njih na sebi je imala iscrtane konure golog ženskog tijela od vrata do polovice bedra. Samo je pjevač bio presvučen na pozornici. Ona dva curetka sa početka priče su mu okrenule pregačicu, dok je u jednom trenutku zaorio smijeh dvoranom. Moram priznati da mi nije bilo jasno zašto, ali poslije sam saznala kada su svi članovi odjednom poskidali pregačice, kape, odnosno šubare i sve osim prozirnih čipkastih kombinezona ispod kojih su bili goli, kao od majke rođeni.
Ni sama nisam ostala baz reakcije, ali gledati reakcije drugih je bilo prekrasno. Saša Joka sjedio je u prvom redu i imao kameno lice, nije ga se dojmilo, valjda je čovjek vidjeo to prije, a neka je jasno i da je s obzirom na obzir, ali je zato sjaj očiju Korkuta bio vidljiv i na tih 15 metara zračne linije koji su nas dijelili. Čovjeku je bilo očito jako zabavno jer se nije prestajao smijati. Ulovila sam i pogled jedne bakice od preko puta. Bilo je očito gdje joj je zapeo pogled.
Dečki su nastavili svirati tako obučeni do kraja, a Šatro i ja smo, s obzirom na poziciju s koje smo promatrale mogle vidjeti samo njihove stražnjice.
Za kraj je bilo još malo akrobacija onih dečkića sa početka i na samom kraju izlaz, manekena koji to nisu, Ivane Popović sa trbuhom i kćerkom i prošetavanje Let3-a cijelom pistom.
Modele neću komentirati, ali vjerujte mi vrhunski sam se zabavila.
Ovaj put je bila odlična, po mom skromnom mišljenju!