Moram priznati javno jednu stvar, naime, patim od neizlječive bolesti ili čak još bolje, ne želim se izliječiti od bolesti zvane “govorim istinu”, a lijepo mi je rekla moja majka: Demjan, pazi što govoriš jer bi ti se moglo obiti o glavu, što se u pravilu redovito događa, jer ne podnose svi jednako dozu istine, kao što je neki uopće ne podnose. Još mi je rekla i to da u čovjeku najvrijednija osobina je da je ta ista osoba čovjek. Povezavši ove dvije uvjetno nazvane “karakterne” osobine stvorila sam lik savršenog čovjeka.
Savršenog gledano iz moje perspektive, jer mogli bi se zapitati što je to savršeno s obzirom da niti jedan od nas nije doživio ništa slično. Dakle, taj imaginarni pojam savršenosti, ili pak najbliže savšenstvu, opet gledanom iz mojeg oka može biti totalni promašaj gledajući iz tuđeg kuta, a ono što sam htjela reći je da tražim od drugih ono čemu sama težim, makar poskliznem se i ja kao na koru od banane kad se uključi srce pa se istina mijenja.
Ne da se baš mijenja nego se neki dijelovi istine prikrivaju ili ublažuju pa nastane problem nedorečenosti i onda onaj koji odašilje poruku je lažac u slučaju da sa neke strane dođe na vidjelo ona prava surova strana jedne istine sa mnogo lica.
Da, nažalost varijanta jedne istine je mnogo.
Ono savršenstvo kojem težim pada u vodu jer su istina i čovječnost skočili jedno drugome usta onog časa kada je izrečena nepotpuna istina u namjeri da se ne povrijedi i u konačnici kad se na mala vrata došuljala istina onako gola kakva i je.
Tko je kriv?
I na koji je način kriv?
1. Ako ublažiš – ne valja.
2. Ako kažeš sve – ne valja.
3. Ako ništa ne kažeš – ne valja.
Dakle, po defaultu si kriv i to samim tim što posjeduješ istinu, a da bi se zaštitio od toga i da prestaneš biti kriv, trebaš hodati svijetom po principu: ne čujem, ne vidim i ne govorim.
Opet sad dolazi u pitanje čovječnost. Vrtim se u krug zar ne?
Netko gadno povlači konce, a mi marionete, ograničene, tek sa težnjom prema savršenstvu koje uopće ne možemo dokučiti, kljuckamo u mraku tražeći to zrnce za koje nismo ni sigurni da je tu, ali vjerujemo i vrijedni smo.
Kljuc, kljuc.
savršenstvo – imaginarno
čovječnost – upitna
istina – relativna
Imamo li čvrst dokaz da zaista postojimo?
Uštipnite me!