Skočio sa 6 kata i nestao
Priča počinje oko šest sati ujutro, a s obzirom da je bila subota, taj dragocijeni dan uz nedjelju koja je još dragocijenija, iz razloga što nema onog dizanja i trčanja na vrat na nos da se stigne u školu, vrtić i posao, nekako se nadam, svake subote da ću uspjeti odguliti barem do osam, ali moj mačak je nekako baždaren na jutarnju šetnju po meni, baš u tih šest ujutro i molim Boga samo da ne prede, jer zaprede li, moj san, svakog jutra pada u zaborav. Dakle, bilo je to i ove subote. Hodao je po mojim leđima dok sam ja potrbuške ležeći pokušavala ostati zarobljena snom i lagano se otresajući riješila napasnika. Čula sam kako je krenuo u kuhinju, a ja zadovoljno utonula u san.
Nije prošlo mnogo, a kako sam i ja baždarena na tih prokletih sedam sati, oči su se otvorile same od sebe i nije bilo šanse da bi ponovno zaspala.
Ništa, sad je gotovo i odlučim se dići. Bosa dotapkam do kuhinje smišljajući što mi je sad raditi, koga prvog probuditi, a onda se sjetim da Fjokica ima probu i da ću pripremiti sve što joj treba prije nego je probudim. Motala sam se okolo kad sam shvatila da mi je sumnjiva ta moja samoća.
Pa da, mislila sam, sad kad sam budna ona vreća buha se negdje zavukla i krmi. Makar nije baš uobičajeno da ujutro ne trči do mene koja sam u kuhinji, jer taj je gladan do besvijesti. Rupa bez dna. Zakucam po posudici za hranu. To je zvuk koji ga može dozvati i iz mrvih.
Nema ga.
Zbunjena stojim i razmišljam. Već se naravno, u mojoj glavi slažu razni scenariji i tako krenem tragati po stanu. Budim sve redom i tjeram obitelj neka ga traže.
Mislim da ne moram ni pisati o tome da je Kokolo jedini ostao netaknuta srca jer je samo prokomentirao da se sigurno negdje zavukao i da smo mu naporni svojom potragom.
Bez obzira na njegovu “nazovi” utjehu, inzistiram na tome da mu se nešto dogodilo. Glas razuma zvan Kokolo progovara: što bi mu se moglo dogoditi na šestom katu.
Kao u filmovima tako se i u mojoj glavi stvara scena prozora, u kadru približavanje i udaljavanje ulaza pred zgradom tik ispod našeg prozora i isječci mog sinoćnjeg nemara u kojem sam ostavila odškrinut prozor iako sam već jednom spasila mačka od sigurnog pada kroz taj isti, vučući ga za rep i vitlajući njime preko cijele prostorije.
Dakle, trk do prozora.
Gledam dolje, a samo Bog zna koliko se bojim visine, zanemarivši vlastiti strah. Nema ga. Nema fleke. Zapravo, nema ničega.
Bilo je vrijeme za krenuti sa Fjokicom i ujedno odlučim pogledati oko zgrade.
Nema ga.
Odvezem Fjokicu i vratimo se tek oko 12 sati, a Kokolo ravnodušno, nakon što sam ga upitala da li se pojavio odgovara: ne.
E sad jedna digresija. Još prije godinu dana nije mi padalo na pamet da bi mogla imati mačku, a pogotovo ne da bi se mogla toliko vezati i biti prvi skrbnik nekoj životinji. Otvaram srce i priznajem da ja zaista volim tu mačku, ma koliko to meni samoj glupo zvučalo, jer ja smatram da prvenstveno treba voljeti ljude, svoju djecu, a kako sam ja očito zadovoljila u svojem viđenju stvari ovu prvu formu, tako je ostalo mjesta ili se pak otvorilo jedno novo u mom srcu za tu mačketinu.
Dakle, danima sam u potrazi za tim čupavim stvorom, budim se u grču, očekujem ga na vratima kad ulazim, čujem mjaukanje kojeg nema, kroz prozor samo tražim nešto bijelo što se miče, a onda kao sumanuta hitam van, otkrivajući; neku drugu mačku, goluba, vrećicu za smeće ili nekakvu kartonsku kutiju. Ispada da sam dobrano kratkovidna.
Pronašla sam tragove šapica na prozoru i trag jedne šapice na limenoj izbočini iznad prozora stana ispod nas te obrisanu prašinu sa vanjskog dijela prozora kuda je mogao proći sa svojim krznom. To je domet mojoj detektivskoj prirodi, a onda sam smišljala kako bi potegla najveću potragu koju je Zagreb vidio i sve mi se čini kako sam zakazala.
Dobila sam sve brojeve telefona radio postaja, odlučila isprintati njegovu sliku sa prigodnim tekstom u kojem molim nalaznika, svjedoka ili udomitelja da mi jave, vrate ili daju bilo kakvu informaciju te ubacivati po kaslićima, jer smo pokušali lijepljenjem po ulazima i nije potrajalo niti sat vremena kad su humani građani sve poskidali. Smeta im nered, jel’te, a o tome imam što za reći samo su nekiom drugom postu.
Koliko je lakše prihvatiti opipljivi dokaz o nečijoj smrti, bolesti, bilo kakvom stanju koje može zadesiti kako životinje tako i ljude, ali kad ti netko drag nestane, pa makar da se radi o životinji, kako je ovdje slućaj, čovjek se osjeća tako bespomoćan. Varijanta za obrazlaganje je bezbroj, samo mogu nagađati, ali što se zaista dogodilo samo on zna.
znate li vi nešto o tome?