Ukratko: spremila se, otišla, vratila se, a nije tako trealo biti.
Na dugo i široko: KOKOLO ISTJERUJE PRAVDU NA AUTOPUTU
Krenuli smo sa nekoliko sati zakašnjenja, odnosno, taman toliko da se nađemo u onoj koloni od 14 km pred tunelom Sveti Rok.
Stojimo u jednoj od dvije prepune trake, kišica lagano sipi, mi se vučemo metar po metar, a ponekad je auto čak i ugašen. Nema veze, jer u autu smo svi raspoloženi. Nema mjesta nervozi. Ili pak ima?!
Kad najednom (nakon pola sata) pored nas, u zaustavnoj traci, prođe: jedan auto, a onda, lančanom reakcijom; drugi, treći, četvrti…..
Mi pošteno stojimo i čekamo u svojoj traci, a tlak pomalo počne skakutati.
Nakon nekog desetog auta Kokolo odluči: e, neće moći više ovako, sad bi bilo dosta sranja. Ugledavši auto kako se približava, naglo skrene iz naše trake u zaustavnu i stane. Auto se zaustavi iza nas i počne blinkati. Kokola ne dira živa sila. Nitko ne može proći. On se postavio kao Bog i batina. Nestrpljivi čovjek vadi neku iskaznicu i maše njome kroz prozor, a Kokolo se sprema pokazati njemu svoju iskaznicu i to onu s posla. Ja umirem od smijeha, a i vi biste da znate u kojoj firmi Kokolo radi.
Kad najednom Kokolo se odmiče u stranu da ga propusti uz glasovni komentar: ups. Čovjek je policajac.
Ode policajac, kad evo ti, drugi auto se dovezao velikom brzinom i zaljepio se nama na guzicu.
Kokolo opet čvrst kao stijena ne miče. Mislim, miče on ali u skladu sa kolonom, mic po mic.
Ovaj otraga žmirka, treperi, trubi, ma cijeli show, ali ne vadi nikakvu iskaznicu,a na kraju krajeva ima slovačku registraciju. Kokolo je presretan jer je pravi dolijao.
Nakon silnih pokušaja, uvidjevši da sa svjetlosnim efektima neće uspjeti proći, iz auta izlazi, ne muškarac nego žena i dolazi do Kokola te ga na engleskom upita zna li engleski, na što Kokolo odgovara da naravno da zna, a onda nastade prekrasna konverzacija (ukratko):
T: želite li vi u Hr turiste
K: naravno da želimo
T: onda se maknite sa ceste da prođemo, jer idemo na more
K: i mi idemo na more, ovo je zaustavna traka i njome se ne vozi
T: mi se vozimo satima i želimo proći
K: da li vam ja izgledam kao idiot? I mi se vozimo satima i čekamo u koloni kao što čekaju i
E V E R Y B O D Y E L S E, izvolite čekati i vi
T: nikad više nećemo doći u Hrvatsku
K: ne morate
Žena odlazi u auto i sad se voze iza nas neko vrijeme, zatim na sve moguće načine pokušavaju proći, ali im ni drugi ne daju. Kokolo je kolovođa.
Kad, evo nje nazad.
T: jesu li svi u Hrvatskoj tako primitivni
K: jesu li svi Slovaci tako primitivni i ne znaju da ova traka nije za vožnju
T: izvolite se maknuti sa ceste
K: ne dolazi u obzir
T: zato ste i imali rat u Hrvatskoj (odlazi)
Kokolo i ja umiremo od smijeha, vidi, vidi, žena sve zna, prozrela je našu prljavu hrvatsku igru. E, sad sigurno neće proći.
Nakon nekoliko kilometara i to nekih dvjestotinjak metara pred tunelom uspjeli su se ugurati u skroz lijevu traku i rasturajući svoj motor u prvoj i drugoj brzini na 6-7 tisuća okretaja, otprašili dvadesetak metara ispred nas gdje su se obje trake spajale u jednu. Wow, bili smo oduševljeni njihovom izvedbom.
Bilo je gadno čekati tih tri sata pred tunelom, ali nam je Kokolo skratio muke napravivši predstavu u kojoj su svi iz okolnih auta uživali. Čak su se neki likovi iz nekog kombija onako urotnički namigivali i postavljali palce u vis u znak odobravanja.
Moj Kokolo je bio junak….suzica mi na oko krenula…moj Bruce Willis, sam protiv svih, “čuvar autoputa”. Pokazao je onim Slovacima kako smo mi Hrvati ljudi od poštenja.
Sat vremena kasnije bili smo u Zadru, na brzinu se spremili i stigli u crkvu na vjenčanje naših prijatelja, zbog čega smo i došli.
Vjenčanje kao vjenčanje, balalajka i po. Balali smo cijelu noć, a da bude stvar veselija trebalo se ujutro vratiti u Zadar iz Filipjakova.
Vozeći se putem uz more samo sam skrenula u borove i parkirala na dva metra od mora. I tako….
Mrtvi umorni smo zalegli u sedam u krevet.
Fjokicu smo poslali na Silbu, a mi se vratili u Zagreb, do sljedeće subote.