Pisala sam u prošlom postu o tome kako su djeca bila oduševljena “igrom čitanja i odgovaranja”, a Laprdava je omah zatražila uratke mladih kreatorica. Tko zna što će biti ta djeca u životu. Gledajući moju Fjokicu, apsolutno je nejasno i nedefinirano njeno naginjanje nekoj posebnoj grani bilo kakvog zanimanja.
Za pretpostaviti je da nismo svi jednaki, neki znaju cijeli život čim se žele baviti, a neki ni do kraja života ne saznaju.
Posebno mi je upao u oko jedan komentar i to Reginaelene. To je to! Ja sam isto tako kao i ona,cijeli život željela biti samo jedno: modni kreator. Ništa drugo me nije diralo, ma ni koliko je crno ispod nokta.
Jednom sam pisala o tome kako je sve počelo, ali u kratkim crtama: počela sam šivati u prvom razredu osnovne škole i to na bakinu staru singericu na nožni pogon. Bila sam totalno samouka. Kad su moji vidjeli da sam luda za tim, u drugom razredu osnovne škole su mi kupili ružu step. Da su moje prijateljice znale što to znači, mogla sam biti glavna faca, ali nisu znale, jer su one se one igrale dok sam ja šivala. Tad sam počela i zarađivati prve novce šivajući i pakirajući paketiće s odjećom za Barbie koje sam prodavala u dućanima sa dječjom odjećom. I to je trajalo do 8 razreda, nakon kojega je logičan slijed bila “primijenjena”.
No, da ne duljim, imala sam svoj cilj, još onda. Istina je da nije sve išlo onako glatko u životu kako sam očekivala, ali ima još nade za mene.
E sad, gledam ja ove tri curice, zadnjih dana intezivno. Stalno su tu.
Jedna od njih bi radije bila samnom nego sa Fjokicom. Karikiram, naravno, ali kad radim ogrlice, šivam ili štikam, ona se zaljepi uz mene i ne mrda, a oči joj se rašire i ne trepće, ne mrda, nego samo upija, a ja joj obašnjavam.
Pomislim često u sebi kako bih silno željela da moja Fjokica sa ovoliko interesa gleda u ono što radim, ali nju to baš ne zanima. Sve što kaže, a vezano je na tu temu je: mama, daj mi molim te sašij ovo ili ono.
Shvatila sam još jednu stvar: nije mi teško nekome prenijeti svoje znanje, zapravo, uživam u tome.
Sjetila sam se kako sam prošle godine na moru, kad smo imali popdnevni policijski sat (uvijek ga imamo ljeti od 12-17, zabranjeno je tada nosom promoliti na sunce), okupljala svu djecu iz susjedstva, doduše ne baš svojom voljom, ali sam očito bila magnet, i u hladu, pod crnikom imala male radionice nakita. Djeca su se zabavljala, nisu davili roditelje, a bogme nisu ni mene, izrađivali su nakit od fima i strepili su do navečer kad su odlazili na zidić kod pošte prodavati svoja mala remek djela. Samo da znate, djeca su svako večer sama zaradila za svoj sladoled.
Nije to bila nikakva eksploatacija djece, jer ja nisam uzela ni kunu (šatro), a oni su bili sretni što su si sami mogli priskrbiti užitak u vidu sladoleda. I svi sretni i zadovoljni.
Vjerovatno ćei ove godne biti organizirana jedna takvadobrotvorna radionica, ali o tom potom.
Da se ja još jednom vratim svojoj djeci.
Što će oni biti u svom životu, ne znam, ali znam jedno, za što god da se odluče biti ću iz njih, jedino u slučaju da se odluče biti vucibatine, e tu ih sigurno neću poduprijeti.
Nekako potajno želim da jedno od moje djece krene mojim putem, ali što bude biti će.
Nikako ne volim one roditelje koji svojoj djeci podastru popis “in” škola po njihovim mjerilima, ne razmišljajući o tome da to nije njihov život i da su s tim, možebit, osudili svoje dijete na doživotno nezadovoljstvo, jer su ga prisili da radi nešto što ne voli.
Svijet je ionako prepun nezadovoljnih ljudi, zašto da im još dodamo i svoju djecu.