Sad kad sam u komentarima otkrila toliko mješanaca, a posebno su mi bili dragi ovi na području Zagreba, jedva čakam napisati ovaj post u kojem će biti opisana jedna od zgoda iz prethodnog posta.
Dakle, Zagreb je kako svi znamo jedno multikulturalno mjesto (multikulturale maj es). Sjecište kultura i vjeroispovjesti cijele Hrvatske kao i onih koji su se, eto, ne znajući što ih čeka našli ovdje.
Krenimo redom.
Kultura u Hrvata.
Sa svih krajeva Lijepe naše u hordama naviru ljudi, trbuhom za kruhom, u predivni grad Zagreb. Kažu za njega da je “Dalmacija u malom”, a sjećam se ja i onih viceva o Hercegovcima u Zagrebu. Ako se ne sjećate vi, evo vam najgore hercegovačke kletve: dabogda vam djeca ne studirala u Zagrebu.
Ni slavonija, a ni Istra ne zaostaju svojim poslanicima u bolji život.
Za pretpostaviti bi bilo da je još jako mali broj pravih zagrepčana na ovim prostorima, dakle, ima ih, ali u tragovima.
Zagreb je rastrgani grad, tuđi grad, kurva kroz koju će proći toliko ljudstva ne bi li ostvarili svoje životne ciljeve. Osnovati će tu svoje obitelji, raditi kao stoke, dan i noć, izroditi djecu koja će po cijele dane biti prepuštena što tetama u vrtići, što učiteljima, profesorima i na kraju samima sebi.
Njihovi roditelji su rad shvatila kao svoje poslanstvo i ima tu i dosta primjera onih koji rade pod parolom: preko mrtvih. Zagreb očito radi iz ljudi zvijeri.
Iz svega toga proizašle su generacije nekulturne djece.
Neću sad pričati o onima koji su odgojeni, kulturni i tako tima, jer znam da biste se odmah pobunili da nisam takve spomenula. Ima i takvih.
Ali ovdje je riječ o bezobraznoj i neodgojenoj djeci čiji roditelji su zaboravili biti roditelji i jedinu poruku koju su svojoj djeci prenijeli je: uništi.
Vlasnica jedne turističke agencije zagrebačku djecu naziva huliganima i gnuša se rada sa zagrebačkim školama jer takva djeca uništavaju sve, od autobusa, soba, bez poštovanja su prema starijima, ne slušaju vodiće, bahati su itd, dok za razliku takve djece iz iskustva vodića koji vodi grupe djece iz manjih sredina i gradova, proizlaze ove riječi: to su tako divna i poslušna djeca, sa strahopoštovanjem šute i slušaju što im se govori( možete sad opet kao protutezu staviti da su oni zapravo mentalni retardi, to bi bilo u stilu onoga koji brani “zagrebačku” kulturu) ali barem poštovanja imaju. Sjetimo se sada onog dijela iz prošlog posta gdje sam pisala o predrasudama na podrijetlo.
Mentalitet.
Uspoređujem li mentalitet velikog grada sa mentalitetom malog grada kao što je Sinj mogu samo ustanoviti da jedan mali grad može biti apsolutno sranje kad treba pokopati čovjeka, uglavnom se sve temelji na jezičnoj bazi baba naklapača. Strašno je biti izvrgnut ruglu malo ga grada, ali ništa u usporedbi sa ubojitim oružjem velikog grada. Ne mogu se svi sa tim nositi.
Probaj pasti bolestan usred maloga mjesta, svi, ali svi će ti priskočiti u pomoć, ali zato padneš li na Trešnjevačkom placu jer imaš srčani udar, cijeli dan će preskakivati preko tebe kao i preko pijena babe sve dok ne izdahneš i dok ne prođu oni ljudi sa šmrkovima pa vide da se ne mičeš. Da, da, dragi moji. Zagreb kao grad nije kriv. On je lijep, ali ljudi koji dolaze u njega iz onih istih malih sredina u kojima su bili puni poštovanja se mijenjaju i postaju prave zvijeri u ostvarenju svojih životnih pravaca.
Tu vrijede zakoni divljine i nehumanosti.
Stoga ta pitanja: tko smo i odakle smo više ništa ne vrijede, jer smo ovdje svi u jenoj velikoj borbi za opstanak.
I molim vas, ne pitajte me zašto se onda ne vratim u Dalmaciju kad sam toliko zgrožena svim ovim, jer reći ću vam.
I ja trošim Zagreb kao kurvu kojoj jedva čekam okrenuti leđa čim mi se ukaže prilika koja će mi garantirati bolji život.