Ide mama Kukunka
Posloži se nakako u životu da se nakon izlijetanja auta s ceste kojim je upravljao Kokolo (sve je ok) i nakon što ga odšlepaju skršenog na popravak, dođu dani kad nam auto treba pod mus. Ali kako moja baka zna reći: ne daju posranom do potoka, tako smo i mi evo već par dana usrani i posrani.
I onda naravno, dogodi se i rođendan našemu sinu koji smo odlučili proslaviti doma, a i u vrtiću. I naravno da je mama Demjan naručila tortu u drugom kvartu od nas doma, a na drugu stranu tri kvarta dalji od vrtića.
I krene jutros majka nadobudna u japankama, koje btw nije nosila cijelu godinu, preko polja i cesta po tortu. I stigne majka, sad već šepajući do dućana, uzme tortu u jednu ruku (3kg), a u drugu 4 litre soka i krene preko svih kvartova.
Nije bilo smisla vraćati se nazad prema tramvaju, pa oda opet kad siđe na stanici još jednom toliki put pješice prevaliti, ovo joj se činilo idealno rješenje (samo nije znala za koga je to idealno, nju, tortu, tramvaj, japanke…..)
Tješila se ona putem da će se jednom i taj put završiti. Sunce upeklo, zvizdan, a majka nosi parfe tortu, a na putu tek gdjekoje drvo. Prepala se ona za tortu (‘oće li je sunce otopiti), svoju ruku (u koju se već urezao onaj plastični poklopac). Mater im milu, oni namjerno rade takve poklopce da osakate jadan narod. I naravno, prepala se ona i za svoje, sad već izranjavljene noge.
Što ti je ljubav prema djetetu, misli se ona putem. Ma nosila bi ona tu tortu i danima, kad bi trebalo.
I tako, kako je imala vremena razmišljati o svemu i svačemu, potočić koji se cijedio niz njezino čelo podsjetio je da je jutros zazvonio telefon, baš kad je uzela stick da se namaže ispod pazuha. Kako bi se stigla javiti, brižno ga je položila na perilicu rublja i zaboravila.
Još jedno opterećenje je imala na grbači. E sad, ako se i htjela vratiti doma tramvajem, neće, jer si ne može dopustiti kundisati u tramvaju.
Zadnjim atomima snage majka stigne pred vrtić. Na vratima je dočeka teta, koja je zabrinuto svaki čas pogledavala van u nadi da će se majka već jednom pojaviti, jer je već prije pola sata stavila tanjuriće na stol i sva djeca su sjedila za stolom čekajući.
Kasnila je majka stoga što je tih pola sata tražila ključ od kuće koji je Kokolo baš jučer spremio u hodnik iza ormarića za cipele (kako li se toga nije sjetila).
Ta sad već upitno nadobudna majka, ostavljajući tortu na stol primjeti da je ruka ne sluša. Od nje je samo ostala drveno gumena smjesa, koja je od sad pa na dalje mogla poslužiti za bilo što odložiti ili čak kao polica za telefon.
Morala je majka i degustirati komadić torte da se uvjeri da je sve u redu.
Još jedan propust naše sad već legendarno nadobudne majke je da nije ni jučer ni danas fotografirala svoje dijete, jer joj je baš crkla baterija koja je toliko posebna da se nedjeljom popodne teško pronađe pred zatvorenim vratima od dućanima kao što nije imala vremena jutros prije nego što je išla po tortu, skoknuti u grad po nju, jer u našem širem i užem kvartu spavaonici nema takvih drangulija.
Vratila se majka preko polja i autoputeva doma i još malo kreće opet po djecu svoju da ih dovede doma.
EH