Jeste li primjetili da niste svijesni (nevjerovatna rečenica).
Sretnemo nama baš dragog susjeda s kojim silno želimo razgovarati, a on kaže: O, dobar dan susjeda, kako smo danas?
Kao prvo, kosa mi se na glavi naježi kad mene netko pita kako smo. Što ja znam kako je on i njegova obitelj, mislim, što on mene pita kako su oni (ma znam ja što on pita, ali ti novonastali izrazi koji su totalna besmisao me izbacuju iz takta/ne doslovno).
Sljedeće je da se moram ja zapitati, zar zaista tog čovjeka zanima kako sam ja (naravno da ne, sve je to kurtoazije radi, vidiš, nevjerovatno i susjedi su kulturna bića, vi’š, vi’š).
A onda kao šlag na kraju, ja odgovaram rutinski kao što udišem zrak: dobar dan, hvala, dobro sam, kako ste vi?
Ima dana kad me uopće nije briga što susjedi govore u prolazu, a ni što ja odgovaram u takvim prilikama, ali eto, ima i ovih dana kad se pitam, čemu sve te glupave fraze, kad nemju nikakve veze s vezom.
Pozdraviti je u redu i na kraju krajeva, ne bi nam trebalo biti teško, ali pitati i odgovarati na takva pitanja je smiješno.
Druga stvar bi bila da je to naš prijatelj kojega zaista zanima kako smo jer zna da smo jučer cijeli dan kopali njivu ili upravo se vratili sa ekspedicije na sjeverni pol, ali “sused” kojeg sretnem na ulici dok se molim da nikoga ne sretnem i onda me ljubazno priupita kako sam, me ponekad izbezumljuje.
Što bi bilo kad bi u jednom trenutku takvom jednom “susedu” odgovarajući na njegovo pitanje, započela cijelo izlaganje, od jedenja kroz pupčanu vrpcu do kako mi se baš jučer desilo u dućanu da sam uzela neka slobodna kolica, koja sam prije toga dugo gledala, ne bi li vidjela pripadaju li kome. Da, to sam zaista napravila, vidjela sam da dugo stoje, a ja nisam sa sobom uzela kovanicu (tuka) i tako sam okolo obilazila u nadi da ću pronaći kakva “odbačena” i pronašla i uzela. Možda mi se netko jučer i majke prisjetio, nemam pojma pitati ću mamu jel’ joj se štucalo.
Da se vratim na “suseda” (Bože mi ‘prosti).
Niti mene zanima on, niti njega zanimam ja, niti ih volim sretati na cesti, niti volim pričati sa njima.
A još milije od svega je kad su silno željni razgovora i onda izreknu onu legendarnu: Danas je jako hladno/vruće/kišno/sniježno. Razoružaju me u taj mah. Ruke mi se omlohave i onako beživotno klatare na povjetarcu.
I tako svaki dan po jedan susjed, prodavačica u dućanu, pogrešan poziv, mama nekog djeteta, neko dijete (ajd’ to mi nije teško), aaaaaaaaa koliko suvišnih pitanja i odgovora.