Ne budi me u 2
Ma neka mi samo neka žena kaže; voli li da je se budi iza ponoći zbog poradi…zna se. Ma ja ne volim i gotovo. Dok sam bila mlajša to mi je čak i bilo drago, zapravo budila sam se ja i bez da bi me neko probudio poradi istog. Čak sam i treperila. Nije bilo bitno koja je ura. Bože, kad se samo toga sitim. Pomakneš nogu i evo, šta god ti triba. Kako je vrime prolazilo, tribalo je sve više na meni radit da se probudim, e, a danas, danas me možeš probudit jedino ako si jako uporan, ali ti više to nikad neće past napamet jer ću ti sasut u facu sve čega se god sitim da te se riješim. Bilo to tebi pravo i krivo. Kad spavam, onda spavam i pusti me.
Pusti me da napunim baterije.
Ujutro bi mi moglo bit žao, ali tad je gotovo.
Nego, siti se ti toga ranije dok sam budna, ma nema problema.
Može i za vikend.
Može i na godišnjem odmoru.
Može i za koji praznik.
Može i kad odemo u penziju.
Može i svaki dan, ali nek bude prije nego zaspem, po mogučnosti prije ponoći, naka bude divlje i neobuzdano, prije toga mi donesi nešto za popit jer sam žedna, stišaj tv, operi se, ne grebi me, pripazi mi na zanokticu, zatvori vrata, provjeri jesu li djeca pokrivena, jel plin otvoren, e sad može…