Danas opet kiša. Dal’ se podrazumjeva da tribamo biti loše volje. Kad ne razmišljam o tome čini mi se da da, ali kad razmislim čini mi se da sam uvriježila mišljenje večine i prepuštam se. Loše. Sutra ujutro ću se probuditi sritna bez obzira na vrijeme iliti vremenske (ne)pogode. Kako još nije sutra imam se vremena zabaviti sa sobom da popravim utisak koji je na mene ostavilo jutrošnje buđenje. Lipa stvar je bila kava sa mojim plavookim mužem (to sam napisala kao da se podrazumjeva da imam i jednog smeđeokog). No, dobro. Prava blagodat me zadesila nakon toga. Masaža. E sad se osjećam uspravno. Ne bud’ lijena i ovako blagoglagoljiva, razmijenih recepte sa tetom masažerkom, iako ženu prvi put vidim u životu. Pa nije li to krasno upoznati jedno do dva nova čeljadeta dnevno. Koliko radosti u samo jednom danu, a da ne spominjem da sam sretno stigla doma, fino papala i sada uz kavicu pišem ovo. Djeca zbrinuta u školi i vrtiću, a još jedino mi muž nije dobro raspoložen (nešto mu je država kriva). Smislit ću nešto do kad dođe doma s posla. Makar mislim da neću baš morat puno mozgat, jer ruku na srce, svi znamo (neki teoretski, a neki praktično ) kako raspoložit muško čeljade. E pa sad se i ja bolje osjećam.
A isto mi fali sunce.