Još jedna stvar zbog koje se u životu lomim
Djeca su nešto što se onom koji ih nema ne može dočarati prozom, stihovima ni rukama i nogama.Meni, konkretno, daju smisao mome životu i ono što je bilo prije njih izgubilo je na važnosti. Kad sam rodila prvi puta, a bila sam jako mlada˙(premlada, čak štoviše), svijet mi se okrenuo na glavu. Izbezumljena i sa bezbroj pitanja, od kojih je prvo palo u rodilištu nakon što mi je med. sestra donijela i stavila maleni zamotuljak kraj mene na krevet. “Šta ću sad sa njom”, i odgovor “Za početak je samo gledajte” jasan je prikaz moje svijesti u datom trenutku. Zapravo da budem iskrena, tad sam prvi put shvatila da djeca postoje. Danas, kad sam evoluirala u procesu nastajanja majke, i sa već dobrim iskustvom iza sebe, mogu reći da ono najdivnije i najvrijednije sam dobila upravo od mala dva zamotuljka (u nekoj drugoj prilici ću obraditi drugu stranu medalje).
Ono što sam zapravo htjela navesti kao kontru ovom tekstu su moji prijatelji koje sam “ostavila” da tulumare i budaleskaju okolo, dok sam ja skoknula u mirne bračne vode i tamo se do sada dobro snašla.
Prošle u godine, njih podosta, ali oni i dalje rade sve te stvari koje su i prije radili, samo uz malo sporiji tempo. Nitko od njih nema djecu, tek se jedna curka od njih nedavno udala, a ostali su u vezicama, bez njih, slobodni, možda jadni. Tko to zna osim njih samih. Dakle, zaustaviti ću se na onim slobodnima. Priznajem da sam ponekad ljubomorna. Razmišljam kako bi bilo divno izaći iz kuće i krenuti negdje, sama, bez da se ikom javim i otići u recimo Mexico. Bez grižnje savjesti se vratiti. Prekrasno. Ali “surova” stvarnost me spušta na zemlju i postavka “da je baba did” pada u vodu. Tu sam, di sam.
I još sa samo mogu upitati, jesu li oni slobodni zaista svjesni svoje slobode i koriste je maksimalno ili možda negdje iz prikrajka žude za životom koji ja imam?